Ivana Bašić preuzela novi profesionalni izazov: “Želim školu u koju djeca ne dolaze s grčem u želucu“
Razgovarala: Silvia Vladić Vrban, Izvor fotografija: privatna arhiva Ivane Bašić
19.8.2026.
Magistra primarnog obrazovanja u zvanju izvrsne savjetnice, višestruko nagrađivana učiteljica, početkom godine ponovno je imenovana u Upravno vijeće NCVVO-a, a ovih je dana preuzela i dužnost ravnateljice Osnovne škole Primorje Smokovljani. Dobitnica je brojnih državnih i međunarodnih priznanja, jedna od administratorica najveće hrvatske zajednice učitelja “Školska zbornica” te osoba koja godinama svojim radom i projektima inspirira kolege diljem Hrvatske. Povod razgovora bile su njezine nove profesionalne odgovornosti, ali razgovor je vrlo brzo prerastao u promišljanje o tome što danas znači biti učitelj, kako ostati motiviran te kakvu školu želimo graditi za generacije koje dolaze.
Glas učitelja tamo gdje se donose važne odluke
Početkom godine ponovno ste imenovani u Upravno vijeće NCVVO-a. Što za Vas znači činjenica da Vam je ponovno ukazano povjerenje za rad u jednom od najvažnijih tijela hrvatskog obrazovanja?
Ponovno imenovanje u Upravno vijeće NCVVO-a za mene predstavlja veliku čast i odgovornost. Ujedno ga doživljavam kao potvrdu dosadašnjeg rada i poruku da je glas učitelja i stručnjaka iz prakse potreban tamo gdje se donose važne odluke o obrazovanju. Tijekom cijele karijere nastojala sam aktivno doprinositi unapređenju odgojno-obrazovnog sustava, a ovo povjerenje doživljavam kao obvezu da i dalje odgovorno i predano zastupam interese učenika, učitelja i škola.
Što biste tijekom novog mandata posebno željeli unaprijediti u području vanjskog vrednovanja obrazovanja?
Nakon svih ovih godina u školi, voljela bih da vanjsko vrednovanje bude manje izvor stresa, a više podrška učenicima i učiteljima. Državna matura važna je zbog jednakih prilika pri upisu, ali važno je da ostane povezana sa stvarnim radom u učionicama i potrebama mladih.
Nacionalni ispiti trebaju nam prije svega biti koristan putokaz, pokazati gdje smo uspješni i gdje možemo pružiti dodatnu podršku učenicima. Smatram i da bi se trebalo promišljati o tome da njihovi rezultati u određenoj mjeri budu jedan od elemenata pri upisu u srednje škole. Pritom nikada ne smijemo zaboraviti da su osnovnoškolci još uvijek djeca te da vrednovanje treba biti poticaj za učenje, a ne razlog za strah ili gubitak radosti učenja.
Od učionice do ravnateljskog mjesta
Nakon dugogodišnjeg rada u učionici, prije nekoliko dana preuzeli ste vođenje Osnovne škole Primorje Smokovljani. Što Vas je potaknulo da se prijavite na natječaj za ravnateljicu?
Nakon dugogodišnjeg rada u učionici osjetila sam da je došlo vrijeme za novi profesionalni izazov. Osnovna škola Primorje ima svoju posebnost, bogatu tradiciju i velik potencijal, a privukla me prilika da svojim iskustvom doprinesem njezinu daljnjem razvoju. Vjerujem da zajedno s djelatnicima možemo stvarati još poticajnije okruženje za učenike i učitelje te ostvarivati nove iskorake. Zato sam se i odlučila prijaviti na natječaj za ravnateljicu, svjesna odgovornosti koju ta dužnost nosi, ali i mogućnosti da pozitivno utječem na razvoj škole i lokalne zajednice.
Koji će biti Vaši prvi potezi u novoj ulozi?
Moji prvi potezi bit će prije svega usmjereni na upoznavanje škole, djelatnika, učenika i roditelja te na osluškivanje njihovih potreba i očekivanja. Smatram da je kvalitetna suradnja temelj uspješne škole, zato mi je važno graditi otvorenu komunikaciju i međusobno povjerenje.
Želim nastaviti ono što je dobro i vrijedno, a istodobno zajedno s kolegama prepoznati područja u kojima možemo dodatno napredovati. Moj je cilj stvarati školu u kojoj se učenici osjećaju sigurno i potaknuto na učenje, a učitelji imaju podršku za kvalitetan i kreativan rad.
Talent je tek početna iskra, uspjeh gradi upornost
Kakvu školu želite graditi i po čemu biste voljeli da bude prepoznatljiva?
Želim školu koja je prije svega sigurno, toplo i poticajno okruženje za svako dijete. Mjesto u koje učenici ne dolaze s grčem u želucu, nego s radošću i znatiželjom. Voljela bih da postanemo prepoznatljivi po tome što usvajanje znanja povezujemo sa stvarnim životom, kroz puno praktičnog rada, projekata i boravka u prirodi, iskorištavajući sve prednosti i ljepote kraja u kojem se nalazimo.
Jednako tako, želim da budemo škola otvorena prema zajednici, prepoznata po dobrim ljudskim odnosima, međusobnom poštovanju i suradnji. Bilo bi mi izuzetno drago da uskoro ljudi za našu školu kažu da je to mala škola s velikim srcem, u kojoj se svako dijete primjećuje, potiče i uvažava u svojoj jedinstvenosti.
Koliko će Vam iskustvo učiteljice pomoći u vođenju škole?
To iskustvo mi je zapravo najveći oslonac i temelj za sve što me čeka. Kad ste godinama u razredu, točno znate kako sustav diše na terenu, s čime se učitelji svakodnevno bore u nastavi, ali i što djeci i roditeljima doista treba. Ništa od toga ne znate samo iz teorije ili s papira, nego ste to sami prošli.
Zbog toga mogu puno bolje razumjeti svoj kolektiv i osjetiti što im treba, bilo da je riječ o konkretnoj pomoći u nastavi, nabavi opreme ili samo o ljudskoj podršci. Vjerujem da će mi to iskustvo pomoći da donosim odluke koje su realne, primjenjive i usmjerene na ono najvažnije, a to je kvalitetan rad u razredu.
Škola nije samo zgrada i ocjene
Što je, po Vašem mišljenju, danas najvažnija osobina dobrog ravnatelja?
Po mom mišljenju, to je sposobnost da bude stvarna podrška svojim radnicima. Dobar ravnatelj ne smije biti netko tko samo sjedi u uredu i dijeli zadatke, nego netko tko razumije izazove u razredu, prepoznaje trud svojih djelatnika i stvara ugodnu radnu atmosferu.
Važno je imati viziju i znati kamo vodite školu, ali jednako tako ostati pristupačan, empatičan i spreman pomoći kad god zapne. Kad učitelji osjete da imaju leđa i da se njihov rad cijeni, onda i djeca dobivaju ono najbolje u učionici. Ukratko, najvažnije je ostati čovjek i graditi povjerenje na svim razinama.
Kada odskačete od prosjeka, dolaze i kritike
Tijekom karijere primili ste brojna državna i međunarodna priznanja. Kada danas pogledate unatrag, na što ste posebno ponosni?
Tijekom karijere primila sam brojna državna i međunarodna priznanja, a posebno sam ponosna na Nagradu „Ivan Filipović”, jedno od najvažnijih priznanja u području odgoja i obrazovanja. Ipak, kada danas pogledam unatrag, najponosnija sam na svoje učenike i generacije djece koje su prošle kroz moj razred. Najljepši su trenuci oni kada vidite da ste u djetetu probudili znatiželju, razvili njegovo samopouzdanje i potaknuli ga da vjeruje u svoje mogućnosti.
Puno mi znače i kolege s kojima sam tijekom godina surađivala. Zajednički projekti, razmjena iskustava i osjećaj da zajedno stvaramo bolje prilike za učenike za mene su najveća vrijednost. Upravo su učenici, kolege i sve što smo zajedno ostvarili ono na što sam najponosnija.
Mnogi Vas poznaju kao učiteljicu koja stalno pokreće nove projekte. Odakle crpite energiju i ideje?
Ideje i energija zapravo dolaze sasvim prirodno kad volite svoj posao i kad ste stalno okruženi djecom. Djeca su nevjerojatan izvor inspiracije. Prirodno su znatiželjna, stalno postavljaju pitanja i izmjenjuju se u interesima, pa vas njihov ritam jednostavno gura naprijed i ne dopušta vam da upadnete u rutinu.
Velik dio te pokretačke snage dolazi i iz suradnje s kolegama. Kad ste u okruženju ljudi koji isto tako žive svoj poziv, razmjenjujete ideje, pokrećete zajedničke projekte i jedni druge bodrite, energija se samo množi. Svaki uspješno proveden projekt i osmijeh na licu djeteta daju vam novu snagu i motivaciju za sve što slijedi.
Ima li projekt ili trenutak s učenicima koji Vas je posebno obilježio?
To je bez sumnje bio projekt Pružimo djeci ruku ljubavi. On je za mene bio puno više od obične školske aktivnosti, jer se kroz njega dogodila nevjerojatna sinergija između učenika, njihovih roditelja, mene i čitave lokalne zajednice.
Kada skupa izradite nešto vlastitim rukama, pokrenete humanitarne radionice i spojite obitelji oko istog cilja, da pomognete onima kojima je najpotrebnije i naučite djecu empatiji na djelu, dogodi se čarolija. Najdirljiviji trenutak bio mi je gledati tu djecu koja s toliko čistog srca i ponosa sudjeluju u svakom koraku, dok roditelji stoje uz njih i daju im vjetar u leđa. U tim trenucima shvatite da škola nije samo zgrada i ocjene, nego zajednica koja uči djecu kako biti dobri ljudi. Taj osjećaj zajedništva i topline nešto je što me obilježilo za cijeli život.
Što Vas učenici nauče, a što možda odrasli često zaboravljaju?
Učenici me svakodnevno podsjećaju na to koliko je važno biti prisutan u trenutku i radovati se malim stvarima. Oni imaju tu nevjerojatnu sposobnost da brzo oproste, krenu dalje i pristupe svakom novom danu s čistim entuzijazmom, bez predrasuda i bez opterećenja onim što je bilo jučer.
Mi odrasli često uđemo u rutinu, previše brinemo i zaboravimo koliko je dragocjeno biti radoznao i iskren. Djeca nas uče da ponovno postavljamo pitanja, da se ne bojimo pogriješiti i da uvijek pronađemo razlog za osmijeh, čak i u onim najobičnijim sitnicama koje mi odrasli u žurbi često i ne primijetimo.
Mala sredina, veliki profesionalni put
Dolazite iz manje sredine. Je li u takvom okruženju teže graditi profesionalni put i biti prepoznat po svom radu?
Biti iz manje sredine nosi svoje izazove i često morate uložiti dodatni trud kako bi se vaš rad prepoznao i izvan lokalne zajednice. S druge strane, upravo manja sredina pruža posebnu povezanost s ljudima i osjećaj zajedništva.
Često kažem da je najteže biti prepoznat i priznat upravo u vlastitoj sredini. Zato mi Nagrada Grada Opuzena za postignuća u obrazovanju ima posebno značenje. Doživljavam je kao potvrdu da je ono što radim ostavilo trag među ljudima s kojima dijelim svakodnevicu. Takva podrška i priznanje vlastite zajednice daju poseban poticaj i dodatnu motivaciju za daljnji rad.
Kako ostati motiviran kada uz pohvale često dolaze i kritike ili nerazumijevanje okoline, da ne kažem ljubomora?
Kritike su sastavni dio svakog javnog rada, osobito kada pokrećete nove stvari i odskačete od prosjeka. S godinama sam naučila razlikovati dobronamjernu kritiku, iz koje možete nešto naučiti, od one koja proizlazi iz nerazumijevanja ili osobnih frustracija.
Motivaciju čuvam tako što se uvijek vraćam onome zbog čega radim ovaj posao, a to su učenici i kolege. Kada znate da radite iskreno, s ljubavlju i predanošću, lakše ostajete usmjereni na ono što je doista važno. Umjesto da energiju trošim na dokazivanje, radije je ulažem u ljude i projekte koji donose vrijednost
Smatrate li da u hrvatskom obrazovanju dovoljno cijenimo izvrsne učitelje ili još uvijek premalo govorimo o pozitivnim primjerima?
Hrvatsko obrazovanje ima mnogo izvrsnih učitelja koji svakodnevno rade predano, kreativno i s puno srca. Drago mi je što se njihov rad sve više prepoznaje kroz različite oblike napredovanja i nagrađivanja, ali mislim da kao društvo još uvijek premalo govorimo o pozitivnim primjerima.
U javnosti se češće ističu problemi u školstvu, dok mnoge lijepe priče i uspjesi učitelja i učenika ostanu unutar školskih zidova. Voljela bih da češće govorimo o takvim ljudima jer oni ne samo da zaslužuju priznanje, nego svojim radom inspiriraju kolege i pokazuju koliko učiteljski poziv može biti važan i vrijedan.
Mogu li uspjesi pojedinaca potaknuti promjene u cijeloj školi ili lokalnoj zajednici?
Jedna osoba ne može sama napraviti velike promjene, ali može potaknuti druge. Kad netko pokrene dobru ideju i pokaže da je ostvariva, često se uključe i kolege pa zajedničkim radom nastaju lijepe stvari. Tada napreduje škola, jača zajedništvo, a najveću korist od svega imaju učenici.
Školska zbornica – mjesto gdje učitelji znaju da nisu sami
Jedna ste od administratorica najveće hrvatske Facebook zajednice učitelja – Školska zbornica. Za razliku od ostalih administratora, Vi ste ipak nešto samozatajniji i rjeđe istupate u javnosti. Je li to dio Vašeg karaktera ili svjesna odluka?
Iskreno, to je i dio mog karaktera, ali i svjesna odluka. Uvijek sam više voljela da za mene govore konkretna djela i rad u razredu nego javni istupi. U timu Školske zbornice svatko od nas ima svoju ulogu i svoja zaduženja. Mnoga od tih zaduženja nisu javno vidljiva, ali su u potpunosti usmjerena na očuvanje digniteta naše struke i svakodnevnu podršku kolegama.
Upravo iz te tihe, ali intenzivne komunikacije s učiteljima proizašlo je i nešto veliko što već dugo spremamo. Godinama gledamo kako kolege u zbornicama sagorijevaju pod teretom nepotrebne administracije umjesto da se bave djecom i onim zbog čega su odabrali ovaj poziv. Shvatili smo da nema smisla čekati da nam netko drugi ponudi rješenje, pa smo unutar Školske zbornice odlučili preuzeti stvar u svoje ruke i razviti web portal s alatima za učitelje. Njegov je cilj olakšati svakodnevni rad, smanjiti vrijeme utrošeno na administrativne poslove i učiteljima vratiti više prostora za ono najvažnije, rad s učenicima.
Da, već smo imali priliku vidjeti prve najave projekta i čini se da bi mogao postati vrlo koristan servis za učitelje i nastavnike. Riječ je o portalu koji će, uz praktične alate namijenjene svakodnevnom radu, na jednom mjestu donositi i korisne informacije iz područja obrazovanja. Posebno nam je drago što je u rubrici vijesti već prenesen i jedan od sadržaja s portala Praksa.info. O projektu ćemo uskoro pisati detaljnije te predstaviti njegove mogućnosti, ali i načine na koje se učitelji i nastavnici mogu uključiti i koristiti njegove sadržaje i alate.
Što, po Vašem mišljenju, predstavlja najveću snagu Školske zbornice – broj članova, razmjena iskustava ili osjećaj zajedništva među učiteljima?
Broj članova jest velika brojka, ali prava duša Školske zbornice zapravo je osjećaj zajedništva. Rad u razredu iziskuje puno davanja i čovjek se nerijetko, u pojedinim trenucima i izazovima, zna osjećati poprilično usamljeno i bez podrške. Školska zbornica postala je virtualno mjesto na kojem u svakom trenutku znate da imate nekoga tko točno razumije kroz što prolazite.
Iz te međusobne podrške rađa se i ona najljepša razmjena iskustava. Divno je gledati kako učitelji s toliko velikodušnosti dijele svoje ideje, materijale i riječi podrške s kolegama koje možda nikada nisu upoznali uživo. Najveća snaga naše zajednice upravo je ta spremnost da jedni drugima pomažemo, volonterski darujući svoje vrijeme, znanje i iskustvo.
Svojim motivacijskim objavama i pozitivnim pristupom često inspirirate kolege. Smatrate li da učitelj danas mora biti i motivator?
Apsolutno smatram da je uloga učitelja danas puno dublja od samog prenošenja gradiva. U vremenu kada su djeca i mladi izloženi nebrojenim informacijama, ali i velikim pritiscima, učitelj prije svega mora biti netko tko vjeruje u njih, tko uočava njihov potencijal i tko ih uči kako graditi samopouzdanje.
Jednako tako, podrška i motivacija potrebne su i našim kolegama. Posao u obrazovanju zna biti pun izazova i emotivno iscrpljujuć, pa kada podijelite lijepu priču ili riječ podrške, često pomognete nekome da lakše prebrodi težak dan u razredu. Kada iskreno i predano živite svoj poziv, ljudi oko vas to osjete. Motiviran učitelj tako prirodno stvara poticajno okruženje za svoje učenike, a to je temelj svake prave promjene u školi.
Kako uspijevate zadržati entuzijazam nakon toliko godina rada u obrazovanju?
Entuzijazam mi prije svega daju učenici. Svaka generacija donosi nešto novo, drugačiju energiju, interese i izazove, zbog čega nijedan dan u školi nije isti. Upravo ta dinamika i mogućnost da svojim radom utječem na razvoj mladih ljudi najveća su mi motivacija.
Osim toga, stalno učim, razvijam nove ideje i surađujem s kolegama iz cijele Hrvatske i inozemstva. Kada volite svoj posao i vidite da vaš rad ima smisla i donosi rezultate, entuzijazam se prirodno obnavlja. Zato i nakon svih ovih godina na posao i dalje dolazim s istim osjećajem odgovornosti, ali i veselja.
Manje administracije, više vremena za učenike
Što mislite je li uspjeh više rezultat talenta ili upornosti?
Talent je sigurno lijepa početna iskra, dar s kojim krećemo, ali bez upornosti i svakodnevnog rada on ostaje samo neiskorišten potencijal. Kroz rad u školi iznova gledam kako djeca koja možda nemaju prirodnu lakoću savladavanja gradiva, ali imaju volju, disciplinu i strpljenje, na kraju ostvare nevjerojatne rezultate i izrastu u izuzetne ljude.
Upornost je ta koja nas drži na putu kada naiđemo na prepreke, kada stvari ne idu od prve i kada je potrebno uložiti dodatni trud. Talent vam može otvoriti vrata ili dati početni zamah, ali isključivo upornost, radne navike i stalna želja za napredovanjem grade dugoročan i stabilan uspjeh, kako u učionici tako i u životu.
Kada biste mogli promijeniti jednu stvar u hrvatskom obrazovnom sustavu, što bi to bilo?
Kad bih mogla promijeniti jednu stvar u hrvatskom obrazovnom sustavu, bilo bi to jačanje položaja učitelja i nastavnika u društvu. Kvalitetno obrazovanje počinje od kvalitetnog i motiviranog učitelja, zato je važno osigurati više vremena za rad s učenicima, manje administrativnih obveza i veće društveno vrednovanje našega poziva.
Vjerujem da učitelji svakodnevno rade iznimno važan posao i da zaslužuju podršku koja će im omogućiti da svoju energiju usmjere na ono najvažnije, a to su učenici i njihov razvoj.
„Uvijek gledajte dijete ispred sebe“
Kakvu školu priželjkujete za učenike koji danas kreću u prvi razred?
Priželjkujem školu u kojoj se svako dijete osjeća sigurno, prihvaćeno i potaknuto da razvije svoje potencijale. Školu koja ne prenosi samo znanje, nego uči učenike kako razmišljati, surađivati i vjerovati u sebe.
Također, priželjkujem školu u kojoj ih dočekuju zadovoljni i motivirani učitelji koji imaju vremena posvetiti se svakom djetetu. Najvažnije mi je da učenici u školu dolaze s
Koju biste poruku poslali mladim učiteljima koji tek započinju svoj profesionalni put?
Poručila bih im da čuvaju onaj iskreni žar s kojim su zakoračili u učionicu i da ne dopuste da im ga pokolebaju povremene teškoće na koje će naići. Biti učitelj nije samo posao, to je prilika da svakodnevno ostavljate neizbrisiv trag u nečijem životu.Ne bojte se tražiti savjet, gradite mrežu podrške i budite strpljivi prema sebi. I najvažnije, uvijek gledajte dijete ispred sebe, a ne samo ocjenu ili gradivo. Kada radite otvorenog srca, djeca to osjete i vraćaju na najljepši način.
U NASTAVKU ČITAJTE: