Tamara Šoić: “Najviše me dirnula zrelost mojih maturanata”
tekst: Silvia Vladić Vrban, 18. 5. 2026.
Slučaj s Učke, gdje je u nehumanim uvjetima pronađeno 47 pasa i oko 30 lešina životinja, šokirao je Hrvatsku. Dok su se mnogi zgražali nad prizorima iz kuće na osami, profesorica Tamara Šoić sa svojim je maturantima odlučila pomoći. Organizirali su donacije i otišli u riječki azil, a u razgovoru za Praksa.info govori o empatiji mladih, odgovornosti društva i trenucima u kojima učenici pokažu više zrelosti nego što odrasli očekuju.
Dok je većina komentirala na društvenim mrežama, oni su odlučili pomoći
Britka, izravna i bez previše uljepšavanja — tako bi mnogi opisali Tamaru Šoić, profesoricu hrvatskog jezika iz Rijeke čije objave o školstvu, društvu i mladima često izazivaju rasprave na društvenim mrežama i u javnosti. Piše vrlo osobno, emotivno, ali i kritički prema sustavu, zbog čega je mnogi kolege doživljavaju kao glas nastavnika „s terena”, a upravo tu istu otvorenost, izravnost i iskren odnos prema ljudima njezini učenici svakodnevno prepoznaju i u učionici.
Slučaj s Učke šokirao javnost
Posljednjih dana Hrvatsku je potresao slučaj s Učke, gdje je u nehumanim uvjetima pronađeno 47 pasa i oko 30 lešina životinja. Fotografije iz kuće na osami, svjedočanstva veterinara i volontera te detalji koji svakodnevno izlaze u javnost mnoge su ostavili bez riječi. Psi su pronađeni pothranjeni, bolesni i traumatizirani, a riječki azil i brojni građani odmah su krenuli u akciju spašavanja i prikupljanja pomoći.
Među njima bili su i maturanti profesorice Tamare Šoić. Umjesto da ostanu samo na komentarima i zgražanju, organizirali su donacije i otišli pomoći riječkom azilu.
O mladima koji nisu okrenuli glavu i profesorici koja ih uči da je empatija važna
S Tamarom smo razgovarali o empatiji, mladima, društvu koje često zakazuje, ali i o trenucima u kojima učenici pokažu više zrelosti nego što odrasli ponekad očekuju.
Znanje je važno, ocjene su važne, ali empatija, odgovornost, solidarnost i spremnost da reagiraju kada je nekome potrebna pomoć — to su vrijednosti koje učenici nose sa sobom puno dulje od bilo koje lekcije.
Tamara Šoić
Većina nas ostala je zatečena ovom viješću. Pitali smo se kako je uopće moguće da se takvo što događalo u našoj blizini, a da to nitko ranije nije primijetio. Kakav je bio vaš prvi osjećaj kada ste čuli za slučaj pasa pronađenih u “kući strave” na Učki?
Prva pomisao mi je bila, kao i većini koju je ta vijest zatekla, kako pomoći.
Obično je najjednostavnije donirati, ali nekako sam smatrala da to nije dovoljno jer ovdje nije riječ samo o tim zlostavljanim životinjama već i o Azilu koji godinama radi bez osnovnih uvjeta i mislim da su ljudi imali snažnu potrebu pomoći i Azilu i životinjama.
Zaista ne znam kako se to sve moglo dogoditi jer u jednoj uljuđenoj državi u kojoj institucije funkcioniraju, sve ovo bio bi scenarij za neki horor film, ali u društvu u kojem institucije često reagiraju presporo ili nedovoljno učinkovito, ovakve strahote uskoro više nikoga neće šokirati, a toga se svi bojimo.
Kako je među učenicima krenula ideja da se uključe u pomoć spašenim psima s Učke?
Dan nakon saznanja imala sam sat razrednog odjela. Prethodno sam odlučila otići volontirati, ali sinulo mi je kako ne bi bilo loše pitati učenike žele li i oni otići. Djeca su jako emotivna bića, samo im je neke stvari potrebno razjasniti na pravi način, a to je razgovor.
Tako smo malo po malo u samo 45 minuta, sve dogovorili. I prijevoz i potrebne stvari za donaciju i vrijeme odlaska. Naknadno mi je sinulo da bih trebala suglasnost roditelja i ravnatelja i tu sam naišla na odobravanje. Posebno su me oduševile reakcije roditelja koji su se i sami uključili u akciju skupljanja donacija što nam je jako olakšalo cijeli postupak.
Jeste li očekivali ovako velik odziv svojih učenika, ali i građana?
Možda će zvučati neskromno, ali očekivala sam veliki odaziv učenika. Mislim da mi nastavnici, a posebno razrednici, jako dobro poznajemo tu djecu i znamo kako razmišljaju, znamo u kakve ljude odrastaju pa samim tim znamo i što od njih možemo očekivati.
A što se tiče građana, nije ovo prvi put da su građani Rijeke, ali i cijele zemlje pokazali veliko srce, ali s druge strane, kad građani imaju potrebu organizirati se, država je zakazala.
Kako ste se organizirali i na koji ste način pomogli azilu?
Neki imaju vlastite automobile, a nekima su uskočili roditelji, tako da smo krenuli sa 7-8 automobila koje smo prethodno napunili stvarima koje je Azil zatražio. To je uglavnom bila hrana i kozmetika za životinje, deke i sl. Problem nam je stvarala poznata riječka kiša, ali nakon što smo potpuno pokisnuli, bilo je lakše.
Važno je da vide kako zajednica ne postoji negdje izvan njih, nego da su i oni njezin dio. Kada učenik shvati da njegovih nekoliko sati vremena, jedna vreća hrane, jedna deka ili jedan odlazak na teren nekome konkretno pomaže, tada empatija prestaje biti apstraktan pojam iz udžbenika i postaje stvarno iskustvo.
Tamara Šoić
Zanimljiva je zgoda koja se dogodila dok smo čekali voditeljicu Azila. Jedan automobil zagrebačkih tablica stajao je parkiran do nas. Vidjela sam djevojku koja je bila pomalo zbunjena pa sam pitala mogu li kako pomoći. Rekla je da nosi jako puno donacija iz Zagreba, ali joj treba pomoć pri iskrcavanju i tu su ponovno uskočili moji dečki i prekrcali sve stvari u naše automobile. Naime, ona je žurila i nije više mogla čekati.
Kakve su bile reakcije učenika kada su vidjeli u kakvom su stanju psi pronađeni?
Moram priznati da su i oni “najčvršći” bili ganuti i da sam čula izraze nježnosti kakve nisam nikad čula u razredu. Želim spomenuti i učenicu iz razreda koja je jedina djevojka u tom muškom okruženju. Ona se rasplakala jer i sama ima udomljenog psa iz istoga Azila. Sve skupa bilo je jako emotivno, ali kad smo se pribrali, došlo je vrijeme za akciju.
Što Vas je osobno najviše dirnulo tijekom ove akcije?
Zrelost. I to je točno ono što svi očekujemo od njih. Skloni smo prigovarati im i tražiti mane, ali mi tu djecu svakodnevno gledamo u donekle stabilnim i sigurnim uvjetima pa je teško procijeniti kako se snalaze u nekim drukčijim situacijama kao što je ova jer te situacije jednostavno nisu svakodnevica. Dakle, najviše me dirnula zrelost, ozbiljnost i doraslost prilici.
Koliko je važno da mladi kroz školske aktivnosti razvijaju empatiju i osjećaj odgovornosti prema zajednici i društvu?
Mislim da je to iznimno važno, možda važnije nego što ponekad u školi stignemo naglasiti. Škola nije samo mjesto na kojem se usvajaju nastavni sadržaji, nego i prostor u kojem mladi uče kako biti ljudi. Znanje je važno, ocjene su važne, ali empatija, odgovornost, solidarnost i spremnost da reagiraju kada je nekome potrebna pomoć — to su vrijednosti koje učenici nose sa sobom puno dulje od bilo koje lekcije.
Ovakve aktivnosti mladima pokazuju da nisu samo promatrači svijeta oko sebe, nego da mogu biti njegovi aktivni sudionici. Važno je da vide kako zajednica ne postoji negdje izvan njih, nego da su i oni njezin dio. Kada učenik shvati da njegovih nekoliko sati vremena, jedna vreća hrane, jedna deka ili jedan odlazak na teren nekome konkretno pomaže, tada empatija prestaje biti apstraktan pojam iz udžbenika i postaje stvarno iskustvo.
Mislim da se upravo u takvim situacijama odgaja odgovornost — ne samo riječima, nego djelovanjem. A to je, po mome mišljenju, jedna od najvažnijih zadaća škole.
Mislite li da ovakve akcije učenicima ostanu važna životna lekcija i nakon završetka škole?
Vjerujem da hoće. Ovo je ono što će zapamtiti i što će im ostati u sjećanju. Naravno, čeka ih najzahtjevnije razdoblje njihova obrazovanja — polaganje državne mature, a prije toga i zadnji dan nastave — pa je dobro to veliko finale obogatiti jednim ovakvim događajem koji se pamti. Nadam se da će to barem kod jednog dijela učenika potaknuti želju da, kada izađu iz sustava, nastave sa sličnim djelovanjem. Tada i mi nastavnici i roditelji možemo reći da smo ostvarili svoju zadaću.
Koliko su ovakve humanitarne i volonterske akcije važne za stvaranje pozitivne školske atmosfere i zajedništva među učenicima?
Vrlo su važne jer učenike povezuju na drukčiji način od uobičajenoga školskog rada. U takvim situacijama ne gledaju jedni druge samo kao na kolege iz razreda, nego kao ljude koji zajedno mogu učiniti nešto dobro i korisno.
Takve akcije stvaraju osjećaj zajedništva, povjerenja i ponosa jer učenici vide konkretan rezultat svojega angažmana. Mislim da upravo takva iskustva školu čine boljim i životnijim mjestom.
Kakvu poruku želite poslati mladima koji možda misle da jedna mala pomoć ne može promijeniti puno?
Poručila bih im da nijedna pomoć nije beznačajna ako dolazi u pravom trenutku i ako je iskrena. Ne možemo uvijek promijeniti cijeli svijet, ali možemo promijeniti nečiji dan, olakšati nečiju patnju ili pokazati da nitko ne mora biti sam.
Velike promjene često počinju upravo sitnim pomacima. Ako svatko učini ono što može, tada ta „mala pomoć” vrlo brzo postaje velika zajednička snaga.
Jeste li ponosni kao „raska“? I za kraj – koju biste poruku poslali svojim maturantima, ali i svim ostalim maturantima koji službeno ulaze u svijet odraslih?
Naravno da sam ponosna. Ponosna sam na svoje maturante jer su pokazali da su zreli, odgovorni i spremni mijenjati ne samo svijet oko sebe, nego i način na koji zajednica ponekad gleda na mlade ljude.
Ne postoji univerzalna poruka koju bih mogla oblikovati jednom rečenicom. Sve važne poruke koje im želim prenijeti, oni od mene čuju gotovo svaki dan. Svaki moj postupak prema njima, također je neka vrsta poruke i oni je, često i nehotice, usvajaju. Mislim da to čini svaki nastavnik kojem je stalo do ovog posla jer odgovornost koju preuzimamo odgajajući mlade ljude zaista je golema.
Ako bih im ipak nešto posebno poželjela na kraju ovoga razdoblja, onda je to da ostanu ljudi. Da budu hrabri, ali ne grubi; samostalni, ali ne sebični; uspješni, ali ne ravnodušni. I da nikada ne zaborave da se vrijednost čovjeka ne mjeri samo onim što postigne za sebe, nego i onim što je spreman učiniti za druge.
U NASTAVKU ČITAJTE: