Kako uspješno ubiti koku koja nosi zlatna jaja?
Kolumnistica: Dinka Juričić, 22. 4. 2026.
Bilo bi logično da su današnja laka dostupnost podataka, brza pretraživost i fantastična pomoć umjetne inteligencije olakšali učiteljima poučavanje, a učenicima učenje. Zašto se to uglavnom ipak NIJE dogodilo?
1. Zamka sustava
Prosvjetni je sustav tako dizajniran da je malo učitelja koji se odvaže ne propitkivati ono što im je s vrha zadano (bez obzira koliko bilo besmisleno) i u razredu raditi ono što njihovim učenicima doista treba. U čemu je problem? Od učitelja se traži da njihovi učenici u nekom roku svladaju određene setove podataka i vještina čiji su rezultati sumativni i odmah matematički mjerljivi ocjenama ili uspjehom na natjecanjima…
Događa da napredovanja i nagrade iz godine u godinu dobivaju jedni te isti ljudi, a da stvarne i dugoročne uspjehe s djecom postižu učitelji koji, strastveno i predano rade svoj posao zaobilazeći zamke sustava.
Najjednostavnije im je, i prividno najbrže, da baš na ta znanja učenike sami usmjere svojim predavanjima i udžbenicima i ocijene koliko su toga popamtili do mjere da mogu reproducirati.
Učitelji koji samo uredno ispunjavaju hrpe zadanih obrazaca kojima ih zasipa Ministarstvo i Agencija: pripreme, prijave, izvješća o rezultatima, potvrde … napreduju na temelju tih papira, bez obzira na stvarne rezultate svoga rada.
Koliko smisla ima dati učeniku peticu zato što je danas točno odgovorio na sva pitanja, a već sutra će sve te odgovore zaboraviti?
A ti su rezultati nerijetko sasvim dijametralno različiti od onih koje su prikazali u obrascima. Tako se često događa da napredovanja i nagrade iz godine u godinu dobivaju jedni te isti ljudi, a da stvarne i dugoročne uspjehe s djecom postižu učitelji koji, strastveno i predano rade svoj posao zaobilazeći zamke sustava.
2. Zamka sumativnog ocjenjivanja
Sumativno je ocjenjivanje povijesni rep iz analognih vremena kad se od učenika tražilo da znaju odgovoriti na pitanja i probleme za čije su rješavanje pripremljeni zapamćenim podatcima i formulama. Problem sumativnog ocjenjivanja je što sudi samo o nečijim trenutnim postignućima.
Ne mjeri koliko je učenik u nekom razdoblju sazrio, koliko je napredovao u navikama i vještinama, ne prati koje pogreške ponavlja, ne istražuje razloge stagniranja, niti dizajnira promjene koje bi trebalo učiniti kako bi učeniku pomogao da bude bolji.
Razmislimo malo o tome!
Koliko smisla ima dati učeniku peticu zato što je danas točno odgovorio na sva pitanja, a već sutra će sve te odgovore zaboraviti? Ili učenika nagraditi ocjenom za problem koji je riješio na naučeni način, a bez uvida u to hoće li taj način rješavanja sutra znati preinačiti i iskoristiti za rješavanje nekih drugih sličnih problema?
3. Zamka nadmetanja
Istina je da nadmetanje neke ljude motivira ulagati dodatne napore i maksimalno se potruditi da bi pobijedili. Ali ne mogu svi biti pobjednici: one koji su toga svjesni, nadmetanje demotivira i navede da odustanu. Ima li smisla gurati učenike u nadmetanja u kojima je samo pobjednik – pobjednik , a svi se ostali osjećaju gubitnicima?
Nametanje nadmetanja u učionici ne dovodi samo do sve većeg broja učenika nemotiviranih za učenje, nego i do sve većeg broja učenika pod stresom, djece koja su izgubila osjećaj smisla, niskog samopouzdanja i samopoštovanja i – posljedično – djece s raznim tipovima (izvana) izazvanih poremećaja u ponašanju.
4 . Zamka zdravih očiju
Čak i sasvim mala djeca imaju senzore za nepravde i primjećuju ih. Ne moraju verbalizirati nepravdu na koju reagiraju: neslaganje s nepravdama pokazat će svojim ponašanjima. I gle čuda: odjednom imamo pune učionice nemotivirane djece, djece s problemima u ponašanju ili učenju. pobunjene djece… djece koja ne slušaju što im govorimo, ali budno gledaju što radimo. A što vide?
Posvuda vide dvostruke kriterije:
- vide da se nekoga kazni što je pet minuta zakasnio na sat, a drugoga ne kazni što svaki čas neopravdano izostaje s nastave
- vide da se u srednju školu ili na faks upisao netko tko je imao lošije ocjene od njih, ali čiji su roditelji imali bolje veze
- vide da njihovi roditelji s najboljim diplomama i sposobnostima ni za sto života neće moći zaraditi toliko koliko zarađuje netko podoban s diplomom kupljenom na autobusnom kolodvoru u nekoj kasabi.
Ukratko, govorimo o žrtvama.
S jedne se strane obezvređuje rad, znanje i poštenje, a na najrazličitije se načine sustavno ohrabruju i štite podobni i privilegirani lopovi, neznalice i neradnici.
Zar je onda čudno što nam najbolji na kraju ogorčeno odlaze?
DALA SAM OTKAZ
Na prijedlog profesorice Dinke Juričić, koja je željela ovu priču podijeliti u svojoj kolumni, u nastavku prenosimo objavu s profila No-mad Expedition, u kojoj autor donosi osobnu priču o našoj kolegici Zorani Vujatović (Shumska Ceramica) – njezinoj odluci da da otkaz u školi i krene putem koji mijenja život. Objavu prenosimo uz dopuštenje autora.
“Dala sam otkaz
Bila je prije neki dan rečenica još s praga, kojom je Zorana ušla u kuću, suznih očiju i drhtava glasa. Nisam znao da li je sretna ili žalosna, pričali smo već o tome, ali nisam mislio da će se ipak odlučiti, bio sam jako ponosan na nju.
Krećemo uskoro na put, konjima do Atlantika, s nama idu i psi, mačke i ovca Marica te par kokoši. Sveukupno ide nas 15.
Taj Zoranin otkaz na poslu cijelom tom putu daje jednu novu dimenziju i novi vid slobode.
Rekli smo to nekolicini prijatelja i svi su na to odgovorili isto; pa uvijek se možete vratiti.
Povratak nije opcija.
Isto kao što ni moje napuštanje šume u ovih 12 godina nikada nije bilo niti u najskrovitijem kutku podsvijesti.
Ovo putovanje je samo prvi korak novog života. Kuda će nas odvesti nemamo pojma. Kojim putem idemo, kada krećemo, gdje ćemo stati, što ćemo jesti, ni to nemam pojma. Znam samo da idemo.
Govor koji zatvara jedno poglavlje – i otvara novo
Ali i meni je sve to sijelo nekako bolje na mjesto kada mi je prošlog petka Zorana dala da pročitam njezin govor svom razredu kojem je razrednica, na maturalnoj večeri:
„Dragi maturanti, poštovani roditelji i gosti, kolegice i kolege,
neću se večeras puno s nostalgijom prisjećati prošle četiri godine, za to ćete imati vremena ostatak života.
Neću ni pričati o sitnim anegdotama, blijedim pogledima, pustim izostancima, dramama, ili o onoj iracionalnoj ljubomori prema drugim razredima.
Želim iskoristiti ovaj trenutak i usmjeriti se na poruku za budućnost.
Ponosna sam na vas. Ne samo na ono što ste naučili iz udžbenika, jer možda bolje da se ne referiramo na to, nego na ono što ste pokazali kao ljudi.
Tijekom ovih godina vidjela sam kako preuzimate inicijativu, kako postajete samostalni, kako učite donositi vlastite odluke, ali i snositi posljedice za iste.
Vidjela sam vas kako pomažete jedni drugima, kako se zauzimate za prijatelja, kako pokušavate pronaći rješenje i kad nije lako.
Kao razrednica, imala sam privilegiju pratiti vas kroz jedan važan dio vašeg života. Gledala sam kako od učenika postajete mladi ljudi koji razmišljaju, propituju, planiraju i sanjaju. I vjerujte mi, to je jedna od najljepših stvari koje ovaj posao može dati.
Za mene je ova generacija posebna i po još jednoj stvari. Vi ste generacija s kojom završava i jedno moje poglavlje u školi. Znanje nije teško prenijeti, ono se može objasniti, zapisati i naučiti.
Ali ono čemu sam se nadala jest da vam barem ponekad vlastitim primjerom pokažem nešto drugo: da život nije jednosmjerna traka, da se smjerovi mogu mijenjati, da čovjek uvijek može krenuti novim putem ako ima hrabrosti i znatiželje.
Ocjene su važne i to sam uvijek govorila. One su dokaz rada, discipline i truda. Ali svijet u koji sada odlazite je brz, promjenjiv i često nepredvidiv.
U takvom svijetu puno je važnije nešto drugo: biti snalažljiv, biti hrabar, imati dovoljno samopouzdanja da pokušate, pa i onda kad niste sigurni hoće li uspjeti. Zato vam želim reći nešto što smatram možda važnijim od svih lekcija koje ste naučili.
Nemojte vjerovati da postoji samo jedna ispravna odluka koja će odrediti sve. Odrastanje nije jedan veliki, savršeni izbor koji sve postavi na svoje mjesto. Odrastanje je niz pokušaja, skretanja, preispitivanja i ponovnih početaka. I ako vam se ponekad čini da je sve to previše, niste jedini.
Često ćete čuti kako netko kaže da su današnje generacije izgubljene, razmažene ili previše osjetljive. I sama to znam reći. Ali istina je da odrastate u svijetu koji se mijenja brže nego ikad prije.
Svijetu u kojem putevi koje su generacije prije vas imale više nisu ni jasni ni sigurni. U kojem zanimanja nestaju i nastaju gotovo preko noći. U kojem se od vas traži da donosite velike životne odluke dok se tlo pod nogama stalno pomiče.
I zato nemojte biti prestrogi prema sebi ako nemate sve odgovore.
Nije slabost ne znati, slabost je ne pokušati. Bit će trenutaka kada stvari neće ići po planu i to nije znak da ste pogriješili, nego da živite stvaran život.
Važno je da tada znate stati, prilagoditi se i krenuti dalje. Da razvijete otpornost, fleksibilnost i snagu da se podignete kada postane teško.
Možda ćete se naći u situaciji da ono što ste nekad bili sigurni da želite odjednom više ne odgovara osobi u koju izrastate. To nije neuspjeh ili razočaranje to je rast. Svaki od vas ima svoj put.
Neki će otići na fakultete, neki u nove gradove ili države, neki će odmah početi graditi svoje karijere. I to je u redu. Ne postoji jedan pravi put. Postoji samo vaš put, onaj koji ćete graditi korak po korak.
I za kraj, neki bi rekli obična floskula, ali u toj banalnoj rečenici smatram da je puno toga rečeno. Još važnije od svega je ostati dobar čovjek.
Naučiti prepoznati razliku između dobrog i lošeg. Imati hrabrosti stati na stranu onoga što je ispravno, čak i kada je to teže. Znanje će vam otvoriti vrata, ali karakter je ono zbog čega će vam ih ljudi poželjeti držati otvorenima.
Upravo zato mi je posebno važno reći da odlazim mirnog srca. Jer znam da puštamo mlade ljude koji imaju pamet, srce i hrabrost. Ne zaboravite svoje prijatelje iz razreda. Godine će proći brže nego što mislite, ali uspomene koje nosite iz ovih školskih dana ostat će s vama cijeli život.
Budite znatiželjni. Budite hrabri. Ne bojte se pogriješiti, ali učite iz svojih pogrešaka. I nikada nemojte izgubiti ono što vas čini ljudima: empatiju, poštenje i sposobnost da vidite dobro u drugima.
A kad vam ponekad život postane težak, jer hoće, sjetite se da ste već mnogo puta dokazali da možete više nego što mislite. Hvala vam na svim trenucima koje smo zajedno prošli. Bila mi je čast biti vaša razrednica. I zato vam želim da budete sretni, hrabri i svoji. Zabavite se večeras, dragi maturanti.
A Svijet vas čeka.“
Zorana Vujatović
MOŽDA STE PROPUSTILI:
U NASTAVKU ČITAJTE: