Postoje ljudi koji ne govore puno o vrijednostima – nego ih jednostavno žive. Jedna od njih je i Dinka Juričić, naša prva kolumnistica.
Naša suradnja započela je dogovorom oko jednog intervjua, ali – možda i uz malu pomoć mačke Micoko – rodila se ideja za suradnju. Naime, dok je Dinka pisala svoje odgovore za naš portal, njezina je mačka odlučila dati vlastiti doprinos tekstu, ležeći na tipkovnici i „uređujući” napisane rečenice.
Nije bilo ljutnje ni stresa. Kako to već biva u tom toplom šarengradskom domu, rodila se još jedna ljupka priča koja je nasmijala regiju.
Bivša profesorica hrvatskog jezika, danas poznata po svom nesebičnom načinu života i otvorenim vratima za putnike iz cijelog svijeta, Dinka Juričić primjer je kako male geste mogu imati veliki odjek. Njezin dom u Šarengradu postao je mjesto susreta, razgovora i dobrote, a njezina životna filozofija nadahnjuje sve koji je upoznaju – bilo osobno, bilo kroz njezine zgode na društvenim mrežama.
Upravo ta autentičnost i snaga svakodnevnih izbora doveli su je i do jednog od najljepših priznanja – nagrade Ponos Hrvatske.
U svojoj prvoj kolumni Dinka piše što za nju znači nagrada Ponos Hrvatske, ali ne ostaje samo na osobnom iskustvu. Nesebično, kako nas je već navikla i razmazila, prostor daje i kolegici, profesorici Dinki Tolić, koja je priznanje zaslužila zahvaljujući pet godina predanog rada i srca uloženog u odnos s učenikom s autizmom. Dinka je citira i želi da uz njezino ime u potpisu stoji i ime kolegice.
Obje Dinke pišu o vrijednostima, o malim djelima koja mijenjaju svijet i o tome zašto je ponekad dovoljno – jednostavno biti čovjek. Uživajte!
Kolumna: Dinka Juričić i Dinka Tolić
Ponos Hrvatske
Ponos Hrvatske vrlo je ozbiljna počasna nagrada koja se dodjeljuje već dvadesetak godina. Ideja joj je javno pohvaliti ljude koji svojim primjerom mogu potaknuti i ohrabriti i druge na to da pokušaju biti malo empatičniji, ljubazniji, bolji jedni prema drugima, hrabriji… To je zapravo nagrada koja, ističući obične ljude i njihovu nesebičnost, cijelu zajednicu usmjerava na poželjna ponašanja.
Ima bezbroj inačica vrlo stare priče o ravnoteži u svijetu. Obično je ilustriraju starinskom vagom s dva tasa obješena na krajeve poluge, tako da su u ravnoteži kad su količine onoga čime su ispunjene jednake. U priči koju sam spomenula, jedan tas ispunjen je dobrim, a drugi zlom, a ravnotežu ne održavaju nikakve nebeske sile, nego mi, svatko od nas, svojim postupcima. I zato je stvarno važno da – pogotovo u sebična, bahata vremena koja potiču na sukobe i razaranja – svatko od nas svojim ponašanjem pridonosi dobrome.
Dakako da sam ovu nagradu doživjela duboko emotivno.
Što sam ja to učinila da je dobijem? Moj primjer pokazuje da ne moramo svi činiti nešto veliko i hrabro: dovoljna su „i sasvim mala djela ljubaznosti da bismo život u zajednici učinili ugodnijim, a svijet boljim”. Mene su ove godine nagradili zato što sam širom otvorila svoja vrata i svoje srce nepoznatim ljudima, takozvanim „slow travel” putnicima. To su ljudi koji su odabrali polako (pješice, biciklima, kajacima ili kanuima) putovati Europom ili svijetom kako bi se povezivali s lokalnim ljudima: njihovim običajima, načinom života, kulturom, vrijednostima, njihovim energijama i okruženjem… Kroz moju kuću godišnje prođe više od tisuću takvih duhovnih nomada.
Za mene nagrada Ponos Hrvatske znači još nešto. Ona potvrđuje pozitivnu moć kojom mediji i društvene mreže mogu polako promicati promjene nabolje i mijenjati svijet. Naime, ni za što od svega što su ljudi koji su svih ovih godina dobivali nagradu Ponos Hrvatske ne bi se znalo izvan uskog kruga lokalne zajednice da nije bilo medija.
Ono što objavimo na društvenim mrežama čini nas medijski vidljivima i omogućuje da prenesemo neku poruku. Dobri se učitelji još od prastarih vremena drže pravila: budi ono što želiš naučiti svoje učenike. Društvene su mreže, osim svega ostaloga, i velika, dostupna učionica.
Na njima možemo objavljivati sve što nam padne na pamet – boljem svijetu, međutim, pridonijet će samo one objave koje dotiču dobre emocije u ljudima koji ih čitaju. Kad naše priče pomognu ljudima da shvate da i sami mogu učiniti isto o čemu čitaju, nešto slično ili još bolje, učinili smo veliku stvar! Motivirali smo. Pokrenuli smo ih da razmišljaju o promjenama.
A baš te polagane promjene koje se događaju u svijesti i ponašanjima ljudi pridonijet će prevagi u onoj vagi dobra i zla s početka teksta, a suživot u zajednici učinit će nam sigurnijim, mirnijim i radosnijim.
Profesorica Dinka Tolilić nagradu je dobila zato što je četiri godine rada i srca uložila da uđe u svijet jednog svog autističnog učenika, pomogne mu da uspješno završi osnovnu školu i upiše se u srednju. I ne samo to – iskustva i kreativna rješenja do kojih je pritom došla pretočila je u sasvim jedinstvene i potvrđene radne materijale koji će drugim učiteljima i roditeljima autistične djece pomoći da im pomognu.
Profesorica Tolić na svom je FB profilu kratko, lirski sažela čime su ostali dobitnici zaslužili nagrade Ponos Hrvatske te njezin tekst prenosim u cjelosti:
PONOS HRVATSKE, piše Dinka Tolić
“U vrtlogu straha, nemira i tuge
žudim iskru života
što pokreće tebe
i sve
hrabre
ljude… (U snovima)
- U suvremenom svijetu često se čini da zlo ima posljednju riječ. Gospodin TOMISLAV dokaz je da nije tako – on punih dvadeset godina pomaže zlostavljanoj djeci.
- Djeca su produžena ruka nade. PATRICK goji kosu kako bi ju darovao djeci – onkološkim pacijentima. Djeca su djeci najveća podrška.
- Uz oca TONIJA, hrvatskog paraolimpijca, prkoseći svim medicinskim prognozama, VINKO je prohodao i sad poput svih prvašića ponosno savladava svijet slova i brojki.
- Uživajući u blagodatima ljeta, prijatelji VICE, BORNA i ANDRO ni slutili nisu da bi vatra mogla uništiti njihove mladenačke snove. Nimalo ne dvojeći, odraslima su pomogli gasiti požar.
- Na drugom kraju Hrvatske TOMISLAV je iz plamteće kuće spasio četvero djece. Plemenitost nije ustuknula pred zastrašujućim plamenim jezicima.
- Vatra je grdo opekla dvije afričke djevojčice kojima je život i bez toga bio težak. JOSIPA, žena velikog srca, digla je cijelu Hrvatsku na noge kako bi im omogućila adekvatno liječenje.
- Shvativši moć medicine, Hipokrat je prije ohoho stoljeća naglasio obvezu humanog pristupa pacijentima. ANDRU i LUCIANI, studentima medicine, humanost teče venama.
- I MAX je osjetljiv na tuđu patnju, posebno dječju, stoga male pacijente često uveseljava pojavljujući se na bolničkim balkonima poput Spidermana.
- Dovedite malene k meni – biblijska je rečenica koju su GORDANA i GROZDANA doslovno shvatile. One su SOS mame – koliko suza su njih dvije obrisale, koliko osmijeha otele tami…
- Biti bolestan i istovremeno se boriti protiv sustava mogu samo iznimni ljudi – takva je gospođa SANJA – rušeći prepreke, budi nadu u bolji i pravedniji svijet.
- Takav je bio i DAMIR – za prava invalida borio se sve do svoje smrti, a za njega se, kako je naglasio Damirov brat Saša, sve to vrijeme brinula majka dokazujući da je ljubav svakoj rani lijek.
- Život nije pladanj s kojeg uzimamo sve što nam se ponudi. IVAN je pronašao i vratio pozamašnu svotu novca. Poštenje vodi miru, a mir nema cijene.
- Kako bi i u Poznanovcu ljudi mirno i zdravo spavali, pobrinula se gospođa JASNA koja se svim silama bori protiv opasnog otpada u njihovu kraju.
- Splet životnih okolnosti gospođu DINKU vratio je na obale Dunava gdje je ubrzo postala zaštitnicom duhovnih nomada. Gladna usta treba nahraniti – nahraniti tisuće gladnih moguće je samo uz pomoć dobrih ljudi, a baš takvi iz dana u dan niču na krajnjem istoku Lijepe Naše.
- Odanost i povjerenje dijelimo s ljudima i životinjama. Ako je na dodjeli nagrade Ponos Hrvatske itko privukao posebnu pozornost, onda je to LUNA – potražni pas koja je s HRVOJEM u iznimno zahtjevnim uvjetima spasila jedan ljudski život.
- U društvu koje često podcjenjuje ulogu učitelja MISLAV je dokazao da u našem obrazovnom sustavu ima ljudi spremnih dječje živote mijenjati nabolje.”, kaže profesorica Tolić na kraju svoje objave.
Članak na portalu 24sata o Dinki Juričić
Članak na portalu 24sata o Dini Tolić