Nikad povezaniji, a sve usamljeniji: živimo li u digitalnom Sartreovu paklu?
Piše: Praksa.info, 20.9.2026.
Kada ste posljednji put čekali nekoliko minuta i jednostavno – čekali? Bez mobitela, bez provjeravanja poruka, bez kratkog videa, glazbe ili podcasta u pozadini? Chase Hughes smatra da smo iz svakodnevice gotovo izbacili dosadu, a zajedno s njom možda i dragocjeno vrijeme u kojem smo nekada ostajali sami sa svojim mislima. Istodobno nikada nismo imali više mogućnosti za povezivanje s drugim ljudima. Pa kako je onda moguće da je usamljenost među mladima toliko raširena?
Mobitel nosimo u kupaonicu. Dok se tuširamo, puštamo glazbu, YouTube ili podcast. Sjednemo u automobil i odmah uključujemo neki sadržaj. Čekamo autobus ili prijatelja – posežemo za ekranom. Čak i nekoliko desetaka sekundi čekanja u redu postalo je dovoljno dugo da provjerimo što se događa na društvenim mrežama.
O tome je u jednom od svojih razgovora govorio Chase Hughes, američki autor i stručnjak za analizu ponašanja, utjecaj i uvjeravanje. Hughes je nakon dvadesetogodišnje karijere u američkoj vojsci razvio vlastite sustave za analizu ponašanja i danas se bavi edukacijom u području neverbalne komunikacije, profiliranja, utjecaja i persuazije.
Hughes nije psiholog ni psihijatar i njegove tvrdnje o mentalnom zdravlju zato ne treba promatrati kao kliničke zaključke. No pitanje koje postavlja iznimno je zanimljivo – posebno kada govorimo o djeci i mladima.
Jesmo li uklanjanjem dosade iz svakodnevice uklonili i prostor u kojem obrađujemo vlastite misli i osjećaje?
Kada je dosada postala problem koji odmah moramo riješiti?
Hughes smatra da suvremeni čovjek raspolaže gotovo neograničenom količinom distrakcije. Čim se pojavi trenutak praznine, postoji sadržaj kojim ga možemo popuniti.
U njegovoj interpretaciji upravo je dosada nekada imala važnu ulogu. Postojali su dijelovi dana tijekom kojih nismo primali nove informacije: hodanje, vožnja, čekanje, spremanje sobe, odlazak u trgovinu… Um je imao priliku lutati.
Danas tu prazninu možemo ukloniti jednim pokretom prsta.
No bilo bi prejednostavno zaključiti da je mobitel sam po sebi uzrok anksioznosti. Znanstvena istraživanja odnosa digitalnih tehnologija i mentalnog zdravlja mladih daju znatno složeniju sliku. Američko psihološko udruženje (APA), primjerice, naglašava da korištenje društvenih mreža samo po sebi nije ni dobro ni loše. Učinak ovisi o tome tko ih koristi, kako ih koristi, kakvom je sadržaju izložen i u kakvom se životnom i društvenom okruženju nalazi.
Zato možda važnije pitanje od „Koliko vremena provodiš na mobitelu?“ glasi:
Što tražiš kada uzmeš mobitel u ruke?
Informaciju? Razgovor? Zabavu? Ili samo način da nekoliko minuta ne ostaneš sam sa svojim mislima?
Nikada povezaniji – a usamljenost je globalni problem
Drugi dio Hughesove teze još je zanimljiviji.
Društvene mreže nude nam nešto što nijedna prethodna generacija nije imala. U nekoliko sekundi možemo komunicirati s ljudima udaljenima tisućama kilometara. Možemo imati stotine ili tisuće „prijatelja“ i pratitelja. Možemo razgovarati gotovo neprestano.
Ali broj kontakata nije isto što i bliskost.
Hughes društvene mreže zato opisuje kao svojevrsni placebo društvene povezanosti – nešto što nam može dati osjećaj da smo povezani, iako ta povezanost nije nužno duboka.
Podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da usamljenost doista predstavlja ozbiljan problem. Prema izvješću WHO-ove Komisije za društvenu povezanost iz 2025., oko 15,8 posto svjetske populacije – približno svaka šesta osoba – osjeća usamljenost.
Među adolescentima broj je još viši: oko 21 posto mladih navodi da se osjeća usamljeno.
To znači otprilike svaki peti adolescent.
WHO pritom usamljenost ne definira jednostavno kao stanje u kojem nemamo ljude oko sebe. To je neugodan osjećaj koji nastaje kada postoji razlika između društvenih odnosa koje imamo i onih koje želimo ili trebamo.
Zato je moguće imati stotine kontakata i osjećati se usamljeno.
Moguće je i biti fizički okružen ljudima, a nemati osobu kojoj možemo reći što nas doista muči.
Može li naš mozak pratiti stotine „prijatelja“?
Govoreći o društvenim mrežama, Hughes se dotiče i poznate pretpostavke da je ljudski mozak prilagođen održavanju ograničenog broja stabilnih društvenih odnosa.
Riječ je o tzv. Dunbarovu broju, nazvanom prema antropologu Robinu Dunbaru, koji se najčešće navodi kao približno 150 ljudi.
Ali ovdje treba biti oprezan.
Broj 150 postao je iznimno popularan, no nije neupitna biološka granica ljudskog mozga. Kasnija istraživanja dovela su u pitanje mogućnost određivanja jednog preciznog broja ljudi s kojima čovjek može održavati stabilne odnose.
Ipak, osnovno pitanje ostaje zanimljivo: što se događa kada društveni svijet pojedinca više nije nekoliko desetaka ili stotina ljudi koje poznaje, nego neprestana izloženost životima tisuća drugih?
Jer društvene mreže nisu samo proširile broj ljudi s kojima možemo razgovarati.
Proširile su i broj ljudi s kojima se možemo uspoređivati.
Na društvenim mrežama ne živimo samo – mi nastupamo
Tu Hughes dolazi do možda najzanimljivijeg dijela svoje argumentacije.
Velik dio ponašanja na društvenim mrežama je performativan.
Ne objavljujemo slučajnu fotografiju. Odaberemo onu na kojoj najbolje izgledamo.
Ne pokazujemo svaki trenutak putovanja. Pokazujemo najljepši.
Ponekad popravljamo svjetlo, boje i kožu, biramo kadar, ponavljamo snimku, razmišljamo o tekstu, provjeravamo koliko je ljudi reagiralo.
Drugim riječima, ne predstavljamo nužno lažnu osobu, ali predstavljamo odabranu verziju sebe.
A tada nastaje paradoks.
Želimo da tu verziju drugi prihvate.
Ali ako je prihvate, možemo se pitati: bi li jednako prihvatili mene kada bih im pokazao ono što nisam objavio?
Upravo tu Hughes povezuje društvene mreže s jednim francuskim filozofom koji je pisao mnogo prije Instagrama, TikToka i pametnih telefona.
Sartre je o društvenim mrežama pisao 1944. – a da to nije mogao znati
Francuski filozof Jean-Paul Sartre 1944. godine napisao je dramu Huis clos, kod nas poznatu kao Iza zatvorenih vrata.
Tri preminule osobe nalaze se zajedno u zatvorenoj prostoriji. Nema klasičnih sprava za mučenje kakve očekuju od pakla. Njihova kazna postaju – drugi ljudi.
Iz tog djela potječe jedna od najpoznatijih Sartreovih rečenica:
„Pakao, to su drugi.“
Ta se rečenica često pogrešno tumači kao tvrdnja da su ljudi jednostavno nepodnošljivi.
Sartrea je, međutim, zanimao pogled drugoga – što se događa kada vlastitu sliku o sebi počinjemo doživljavati kroz način na koji nas vidi netko drugi.
Hughes upravo tu pronalazi paralelu sa suvremenim digitalnim životom.
Želim znati da sam lijep – pa gledam reakcije na fotografiju.
Želim znati da sam zanimljiv – pa gledam broj pregleda.
Želim znati da je moje mišljenje vrijedno – pa brojim komentare i dijeljenja.
Želim potvrdu izvana za ono što želim vjerovati o sebi.
Ali što ako potvrda stigne?
Je li dovoljna?
Ili sutra trebamo novu?
Digitalni Sartreov pakao
Hughes takvo stanje naziva svojevrsnom digitalnom verzijom Sartreova pakla.
Na društvenim mrežama postoji još jedan problem koji Sartre nije mogao predvidjeti: publika praktički nikada ne odlazi.
Nekada je društvena usporedba uglavnom završavala ondje gdje je završavao naš neposredni društveni krug. Danas nam algoritam može servirati beskonačan niz ljudi koji su ljepši, uspješniji, bogatiji, popularniji ili naizgled sretniji od nas.
I povratna informacija postala je mjerljiva.
Ne dobivamo samo dojam sviđa li se nekome nešto što smo napravili.
Dobivamo broj.
Pregledi. Lajkovi. Dijeljenja. Komentari. Broj pratitelja.
APA upravo zato posebno upozorava na korištenje društvenih mreža za uspoređivanje fizičkog izgleda te na pretjeranu usmjerenost prema vlastitim fotografijama i reakcijama koje one dobivaju. Takvo je ponašanje u istraživanjima povezano s lošijom slikom o vlastitom tijelu, simptomima poremećaja hranjenja i depresivnim simptomima, osobito kod djevojaka.
Ali društvene mreže nisu neprijatelj
Bilo bi pogrešno ovdje završiti pričom da su društvene mreže uništile jednu generaciju.
Nisu.
I APA upozorava da takav zaključak nije znanstveno opravdan.
Društvene mreže mladima mogu omogućiti nešto vrlo vrijedno: pronalaženje ljudi sa sličnim interesima, održavanje prijateljstava, emocionalnu podršku, kreativno izražavanje i osjećaj pripadnosti.
Za mladog čovjeka koji se osjeća izolirano u svojoj neposrednoj sredini digitalna zajednica ponekad može biti upravo mjesto na kojem će prvi put pronaći nekoga tko ga razumije.
Problem zato nije moguće svesti na ekran.
Važno je što se na tom ekranu događa.
Možda djeci ne trebamo samo oduzimati mobitele
U školama i obiteljima razgovor o digitalnim tehnologijama često završava na vremenu pred ekranom.
Koliko sati?
Kada se mobitel mora ugasiti?
Smije li biti na stolu?
To jesu važna pitanja. APA, među ostalim, preporučuje da korištenje društvenih mreža ne narušava san, tjelesnu aktivnost i svakodnevne obveze mladih.
Ali medijska pismenost mora otići korak dalje.
Mladog čovjeka možemo naučiti prepoznati lažnu vijest, provjeriti izvor fotografije ili zaštititi osobne podatke.
Možda ga moramo naučiti i prepoznati što digitalni mediji rade s njegovim osjećajem vlastite vrijednosti.
Zašto objavljujem ovu fotografiju?
Zašto mi je važno koliko će ljudi reagirati?
Kako se osjećam kada tuđa objava dobije deset puta više reakcija?
Zašto posežem za telefonom čim nastane tišina?
Mogu li biti deset minuta bez ikakvog sadržaja?
Mogu li razgovarati s prijateljem bez telefona na stolu?
I možda najvažnije:
Postoji li netko pred kim ne moram nastupati?
Svaki peti adolescent osjeća se usamljeno
Kada podatak WHO-a da se približno 21 posto adolescenata osjeća usamljeno stavimo uz činjenicu da odrastaju u tehnološki najpovezanijem razdoblju ljudske povijesti, nastaje paradoks koji obrazovanje ne bi smjelo ignorirati.
To ne znači da je društvena mreža proizvela njihovu usamljenost.
WHO među mogućim uzrocima društvene nepovezanosti navodi čitav niz čimbenika – od mentalnog i fizičkog zdravlja, ekonomskih i životnih okolnosti do marginalizacije i velikih životnih promjena.
Ali digitalna transformacija mijenja način na koji gradimo i održavamo odnose. I zato više nije dovoljno djecu učiti samo kako koristiti tehnologiju.
Moramo razgovarati i o tome kako ostati čovjek dok je koristimo.
Možemo li vratiti malo dosade?
Možda rješenje nije digitalni detox, zabrana TikToka ili rat protiv mobitela.
Možda možemo početi puno manjim eksperimentom.
Otići u kratku šetnju bez slušalica.
Čekati autobus bez otključavanja ekrana.
Ručati bez mobitela na stolu.
Dopustiti djetetu da kaže: „Dosadno mi je“, a da mu istoga trenutka ne ponudimo novi sadržaj.
Razgovarati bez fotografiranja razgovora.
Doživjeti nešto lijepo bez potrebe da odmah obavijestimo druge da smo to doživjeli.
I ponekad jednostavno biti – bez publike.
Jer možda problem našeg digitalnog doba nije samo u tome što previše gledamo druge.
Možda smo se toliko naviknuli gledati sebe njihovim očima da nam postaje teško odgovoriti na pitanje tko smo kada nitko ne gleda.
A upravo bi odgovor na to pitanje mogao biti jedan od važnijih zadataka odrastanja u digitalnom dobu.
U NASTAVKU ČITAJTE: