Dramski odgoj u tri čina: “Dijete je ostalo dijete, promijenio se svijet oko njega”
Tekst, video i foto: Silvia Vladić Vrban, 29.8.2026.
Dramski odgoj nije samo učenje teksta, priprema školske predstave i izlazak na pozornicu. On učenicima daje prostor za igru, izražavanje i stvaralaštvo, ali i za razvoj suradnje, empatije, kritičkog mišljenja i razumijevanja drugih. Upravo je njegova snaga u radu sa suvremenim djetetom bila u središtu trodnevnoga državnog stručnog skupa „Dramski odgoj u tri čina: izražavanje, stvaralaštvo i kultura“, održanog od 24. do 26. kolovoza u Zagrebu.
Tri dana posvećena snazi dramskog odgoja
U Osnovnoj školi Ksavera Šandora Gjalskog okupili su se učitelji, odgojitelji i drugi odgojno-obrazovni djelatnici zainteresirani za primjenu dramskih metoda i tehnika u radu s djecom i mladima.
Državni stručni skup organizirala je Agencija za odgoj i obrazovanje, a iza njegova sadržajno bogatog programa i organizacije stajala je Ivana Ivančić Medved, prof., viša savjetnica Agencije za odgoj i obrazovanje.
Već je sam naziv skupa – Dramski odgoj u tri čina: izražavanje, stvaralaštvo i kultura – naznačio da će se tijekom tri dana dramskom odgoju pristupiti mnogo šire od njegove najvidljivije uloge, pripreme i izvođenja predstava.
Dramski odgoj mnogo je više od pripreme predstave
Na otvorenju skupa sudionike su pozdravili ravnatelj OŠ Ksavera Šandora Gjalskog Mario Keča, ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje mr. sc. Katarina Milković te viša savjetnica AZOO-a Ivana Ivančić Medved.
Ravnateljica Agencije Katarina Milković posebno je pozdravila odabir ovogodišnje teme jer, kako je istaknula, ona upućuje na samu bit dramskoga odgoja.
Dramski odgoj, naglasila je, mnogo je više od pripreme predstave, usvajanja teksta i nastupa. To je prostor u kojem dijete uči govoriti i slušati, promatrati i surađivati, prepoznavati vlastite osjećaje i razumijevati osjećaje drugih.
Upravo zato dramski odgoj ima snažnu pedagošku vrijednost: otvara prostor mašti, slobodi izražavanja i stvaralačkom mišljenju, a istodobno razvija odgovornost prema drugome i zajednici.
Takav pristup posebno dobiva na važnosti u vremenu u kojem se od učenika sve više očekuju aktivnost, kritičko mišljenje, komunikacija, suradnja i sposobnost sagledavanja različitih perspektiva.
Dramske metode djeci i mladima mogu pružiti upravo ono što im je potrebno – siguran prostor za istraživanje sebe i svijeta oko sebe.
Izvannastavne aktivnosti nisu samo dodatak kurikulumu
Milković je pritom posebno naglasila vrijednost izvannastavnih aktivnosti i nastavnika koji ih vode.
“Upravo u takvom prostoru učenik ponekad pokaže ono što u uobičajenoj nastavnoj situaciji ne može, ne zna ili se ne usuđuje pokazati. Zbog toga izvannastavne aktivnosti nisu tek dodatak školskom kurikulumu, nego važan prostor cjelovitoga razvoja učenika.
U njima se znanje pretvara u iskustvo, a iskustvo u osobni rast.
Dramski odgoj pritom ima još jednu važnu dimenziju – kulturnu. Učenici kroz njega upoznaju književnost, jezik, kazalište i različite oblike umjetničkoga izražavanja, ali i uče razumijevati kulturnu baštinu i suvremeni svijet.
Kultura tako prestaje biti nešto udaljeno od njih. Postaje nešto u čemu mogu sudjelovati, što mogu stvarati, propitivati i prenositi drugima.”
Je li se promijenilo dijete ili svijet oko njega?
Prvo interaktivno predavanje otvorilo je pitanje koje danas zaokuplja gotovo svakog nastavnika: kako poučavati suvremeno dijete?
O „Snazi dramskoga odgoja pred izazovom poučavanja suvremenoga djeteta“ govorila je Ana Škaro, univ. mag. prim. educ., koja dramske metode i tehnike u svojem radu primjenjuje više od dvadeset godina.
Njezino dugogodišnje iskustvo dovelo ju je do zanimljivog zaključka – dijete se u svojoj biti nije toliko promijenilo koliko se promijenio svijet u kojem odrasta.
“Djeca i dalje imaju potrebu za igrom, maštanjem, stvaranjem, autonomijom i izražavanjem vlastitoga mišljenja. I dalje žele da ih netko čuje i posluša.
Promijenilo se, međutim, njihovo okruženje.
Današnja su djeca izložena ogromnoj količini informacija, digitalnih sadržaja i multimedije. Zbog toga više nije dovoljno samo doći do informacije. Djeca trebaju naučiti kako informacije razvrstati, obraditi, povezati i dati im značenje.”
Upravo tu Škaro vidi velik prostor za dramski odgoj.
Školi nedostaje „ljepilo“ koje povezuje sadržaje
U svakodnevnom školskom životu postoji, međutim, dobro poznat raskorak između onoga što bi nastavnici željeli raditi i onoga što u 45 minuta nastavnoga sata doista mogu ostvariti.
Sadržaji se izmjenjuju, predmeti slijede jedan za drugim, a učenik iz matematike prelazi u prirodu, iz prirode u neki treći predmet.
Škaro smatra da školskom iskustvu ponekad nedostaje upravo ono što je slikovito nazvala svojevrsnim „ljepilom“ koje će sve te sadržaje povezati.
“Dramski odgoj može biti upravo to.
Omogućuje integraciju različitih sadržaja, ali učeniku istodobno pruža iskustvo koje klasično poučavanje teško može zamijeniti.
Kada učenik kroz dramsku situaciju „uđe u tuđe cipele“, mora se zapitati kako se druga osoba osjeća, zašto nešto čini i kako ista situacija izgleda iz neke druge perspektive.
Time se ne razvija samo kreativnost.
Razvijaju se empatija, kritičko i kreativno mišljenje, komunikacija, timski rad, sposobnost dijeljenja ideja i razumijevanja različitih perspektiva.”
Od dramske početnice do storytellinga
Skup nije ostao na teorijskom promišljanju.
Velik dio trinaestosatnog programa bio je posvećen praktičnom radu, a sudionici su mogli birati između paralelnih radionica.
Prvoga dana bavili su se dramskim igrama i tehnikama, suradnjom i povjerenjem, konstrukcijom dramskog i književnog lika te planiranjem i vrednovanjem ishoda dramskoga odgoja.
Radionice su vodile Ana Malnar, Stela Macakanja Baćić, Iva Nemec i Željka Župan Vuksan, dok je dan zaključen radionicom „Storytelling za djecu i mlade“ Dijane Zorić.
Drugoga dana Željka Župan Vuksan sudionike je kroz interaktivno predavanje „Iza zastora – tajne postavljanja predstave s djecom i mladima“ povela prema konkretnom procesu nastanka predstave.
Uslijedile su radionice Od igre do predstave, Pričokaz: Igrom ispričana priča, Kazalište materijala i Kamišibaj – pripovjedno kazalište.
Prvi dan je završio pokaznim izvedbama, pa su sudionici mogli vidjeti rezultate rada ostalih skupina i upoznati različite mogućnosti primjene dramskoga odgoja.
Od igre prema kazališnoj pismenosti
Treći „čin“ skupa otvorio je još jedno važno područje – kazališno opismenjavanje djece i mladih.
O njegovoj teorijskoj podlozi govorila je dr. sc. Maša Rimac Jurinović, nakon čega je teorija ponovno prenesena u praktičan rad.
Predstava Mala Frida postala je polazište za analizu i interpretaciju kazališne predstave dramskim tehnikama. Program je pritom bio prilagođen različitim razinama iskustva sudionika – od onih koji se s dramskim tehnikama tek upoznaju do onih koji ih već primjenjuju u svojem radu.
Time je zatvoren krug koji je skup otvorio prvoga dana: od pitanja što dramski odgoj može ponuditi suvremenom djetetu do konkretnih metoda kojima učitelji to mogu prenijeti u svoje učionice i izvannastavne aktivnosti.
Djeca se u dramskom radu mijenjaju
Ana Škaro rezultate dramsko-pedagoškoga rada vidi i izvan škole. Svoja iskustva i ideje počela je dijeliti kroz projekt „Drama iz rukava“, koji je započeo kao mrežno mjesto za razmjenu ideja i iskustava, a s vremenom prerastao i u dramsko-pedagoške radionice za djecu.
Rad izvan školskog rasporeda omogućuje više vremena i slobode te manje opterećenja provjeravanjem uspjeha. Djeca se mogu prepustiti igri i stvaralaštvu.
A promjene, kaže Škaro, postaju vidljive.
“Djeca postaju otvorenija i komunikativnija, slobodnije iznose svoje ideje, promišljaju osjećaje drugih i razvijaju empatiju.
Upravo se u tome možda najbolje vidi zašto dramski odgoj ne treba promatrati samo kroz konačnu predstavu i pljesak publike.
Njegova najveća vrijednost događa se mnogo prije podizanja zastora – u procesu u kojem dijete dobiva priliku govoriti, biti saslušano, stvarati, pogriješiti, pokušati ponovno, zauzeti tuđu perspektivu i otkriti nešto novo o drugima, ali i o sebi.”
A učiteljima ovakvi stručni skupovi daju ono što je ravnateljica Agencije Katarina Milković izdvojila kao jednu od njihovih ključnih vrijednosti: znanje koje se može primijeniti, iskustvo koje se može podijeliti i inspiraciju koja se može prenijeti u učionicu, školsku pozornicu i izvannastavne aktivnosti.
U NASTAVKU ČITAJTE: