Nastavnici otvoreno o inkluziji: „Probajte se staviti u cipele tih roditelja“
Foto, video i tekst: Silvia Vladić Vrban, 27.8.2026.
Stručno usavršavanje nije samo obveza – ono bi trebalo biti mjesto na kojem nastavnici mogu otvoreno govoriti o problemima, razmijeniti iskustva i dobiti ideje koje će primijeniti u radu s učenicima. Nastavnik koji poučava druge i sam mora nastaviti učiti. Stručno usavršavanje sastavni je dio nastavničke profesije, a u vrijeme novih strukovnih kurikula, modularne nastave, sve različitijih potreba učenika i promjena na tržištu rada njegova važnost postaje još izraženija.
I nastavnici trebaju učiti jedni od drugih
iako su nastavnici obvezni kontinuirano se stručno usavršavati, takvi susreti dobro dođu i iz još jednog razloga – pružaju priliku da se izađe iz vlastite učionice, čuje kako rade kolege u drugim školama, otvoreno razgovara o problemima s kojima se susreću te pronađu ideje koje se mogu primijeniti u svakodnevnom radu.
Jedno takvo usavršavanje održano je 25. kolovoza 2026. u Obrtničkoj i industrijskoj graditeljskoj školi u Zagrebu.
Dva stručna vijeća – zajednički cilj
Za ovu su prigodu snage udružile Nina Bajrić Blažeković, voditeljica Međužupanijskog stručnog vijeća za osobne, usluge zaštite i druge usluge i Silvia Vladić Vrban, voditeljica Županijskog stručnog vijeća za izvannastavne aktivnosti Grada Zagreba te organizirale zajednički stručni skup.
Skup je bio odlično posjećen, a program je spojio teme koje se na prvi pogled čine vrlo različitima – učenje temeljeno na radu, obrazovanje učenika s teškoćama, inkluziju, modularnu nastavu, kreativne antistresne aktivnosti i medijsku promociju strukovnih zanimanja. Povezivalo ih je, međutim, isto pitanje: kako svakom učeniku omogućiti da razvije svoje potencijale i kako školu prilagoditi stvarnim potrebama mladih ljudi?
Učenje temeljeno na radu mora odgovarati mogućnostima učenika
Profesorica – edukacijska rehabilitatorica i izvrsna savjetnica Petra Međimorec Grgurić iz Srednje škole – Centra za odgoj i obrazovanje Zagreb održala je predavanje Prikaz organizacije učenja temeljenog na radu u posebnim strukovnim kurikulima.
Riječ je o školi koja obrazuje učenike s većim teškoćama u razvoju za različita pomoćna zanimanja. Učenje temeljeno na radu organizira se u školskim praktikumima i plasteniku, ali i izvan škole – u obrtima, poduzećima, restoranima te drugim radnim okruženjima.
Međimorec Grgurić predstavila je iskustva svoje škole i pokazala koliko je za uspješnost takvog modela važna suradnja učenika, nastavnika, stručnih suradnika, roditelja i poslodavaca.
Nastavnik pritom nije samo osoba koja provjerava je li učenik izvršio zadatak. U školi koju je predstavila nastavnici neposredno prate učenike kod poslodavaca, njihovo usvajanje ishoda učenja i napredovanje u svladavanju radnih operacija, ali i razinu zainteresiranosti, motivacije i socijalizacije. Istodobno pružaju pedagoško-metodičku podršku mentorima kod poslodavaca i razmjenjuju informacije o sposobnostima i ograničenjima učenika.
Učenje temeljeno na radu u njihovoj školi ne završava samo stručnom praksom. Ostvaruje se i kroz učeničku zadrugu, izvannastavne i projektne aktivnosti, suradnju s drugim školama i ustanovama, Erasmus+ projekte, WorldSkills Croatia, smotre, izložbe i druge aktivnosti.
No upravo je iz razgovora o učenicima s teškoćama proizašla tema koja je među okupljenim nastavnicima izazvala posebno živu raspravu – inkluzija.
„Probajte se staviti u cipele tih roditelja“
Nastavnici su tijekom rasprave govorili o problemima s kojima se susreću u komunikaciji i suradnji s roditeljima učenika koji teško prihvaćaju da njihovo dijete ima određene teškoće te da, unatoč podršci, ne može pratiti i svladavati zahtjeve predviđenog obrazovnog programa.
S druge strane, istaknuli su kako je suradnja znatno lakša kada su roditelji svjesni situacije i zajedno sa školom nastoje donositi odluke koje su u najboljem interesu djeteta.
Petra Međimorec Grgurić pozvala ih je da u takvim situacijama pokušaju promijeniti perspektivu.
„Probajte se staviti u cipele tih roditelja. Kada dobijete roditelja djeteta s teškoćama u srednjoj školi, dobivate umornog roditelja koji od prvoga dana kada je doznao da dijete ima teškoće traži rješenja.“
Podsjetila je da svi tijekom života prolazimo kroz različite faze tugovanja, a neki roditelji djece s teškoćama dugo ostaju u fazi negiranja.
U takvoj situaciji nastavnik koji roditelju govori nešto što on još nije spreman prihvatiti vrlo lako može postati osoba za koju roditelj osjeća da je na „suprotnoj strani“.
Zato, naglasila je, prvi cilj nije pobijediti roditelja argumentima.
Povjerenje se ne stječe u jednom razgovoru
„Dobiti tog roditelja i njegovo povjerenje je cilj. Ne možemo očekivati da ćemo u jednom razgovoru postići da roditelj prihvati ono što mi već vidimo. Mi vidimo koja su djeca u pogrešnom programu, ali ne možemo očekivati da će roditelj to shvatiti nakon jednog razgovora. Najprije moramo pridobiti njegovo povjerenje. To je proces.“
Takve razgovore, naglasila je, vode i nastavnici u redovnim školama i oni koji rade u posebnim ustanovama.
A oni mogu biti iznimno teški.
Iza roditelja koji inzistira na određenom programu ili svjedodžbi ponekad se krije nešto mnogo dublje od ambicije ili neprihvaćanja stručnog mišljenja.
„Što će biti s mojim djetetom kada mene ne bude?“
Međimorec Grgurić opisala je trenutke u kojima se iza roditeljskog otpora pokaže ono što ga zapravo pokreće – strah za budućnost djeteta.
„Roditelj vam se u jednom trenutku slomi i počne plakati: ‘Što će biti s mojim djetetom kada mene ne bude?’ Oni kroz tu svjedodžbu i obrazovanje pokušavaju svom djetetu osigurati budućnost bez njih. Nije cilj samo dobiti svjedodžbu i mahati njome. Puno je dublja motivacija tih roditelja.“
Roditelji djece s teškoćama, objasnila je, često su godinama iscrpljeni traženjem odgovora, prava i mogućnosti za svoje dijete. Ponekad su prepušteni sami sebi, a informacije traže i na mjestima koja nisu uvijek pouzdana, među ostalim u različitim grupama roditelja na društvenim mrežama.
Ako ondje neprestano dobivaju poruke da se moraju žaliti, tužiti ili „boriti“, mogu početi osjećati da su loši roditelji ako ništa ne poduzimaju.
A posljedice tog straha i pritiska nerijetko se prelome upravo preko nastavnika.
Inkluzija ima i drugu stranu – koliko može izdržati nastavnik?
Rasprava je tako otvorila temu o kojoj se u razgovorima o inkluziji možda govori nedovoljno – što se događa s nastavnicima koji se nalaze između potreba učenika, očekivanja roditelja, propisa i stvarnih mogućnosti škole?
Međimorec Grgurić upozorila je i na praksu „puštanja“ učenika zato što se nastavnici i škole žele zaštititi od sukoba, pritužbi i inspekcijskih nadzora.
„Imamo politiku puštanja u školama. To nije dobro, ali je razumljivo. Ljudi bježe od tužbi i teških situacija s roditeljima. Znam fenomenalne ljude koji su potpuno izgorjeli nakon inspekcijskih nadzora i otišli iz sustava – potpuni burnout.“
To ne znači odustajanje od inkluzije, nego otvaranje pitanja o uvjetima u kojima se ona provodi.
Koliko podrške ima učenik? Koliko je stručnih suradnika dostupno školi? Što nastavnik realno može napraviti u razredu? Je li određeni program doista najbolji izbor za konkretnog učenika? I donosimo li odluke vodeći računa o njegovoj dugoročnoj dobrobiti ili samo o tome da zadovolji formalne zahtjeve obrazovanja?
Govoreći o granicama inkluzije, Međimorec Grgurić iznijela je i svoj stručni stav:
„Inkluzija u strukovne škole za punu kvalifikaciju – da, za većinu djece, ali bez intelektualnih teškoća. To je moje mišljenje.“
Upravo takve izjave otvorile su prostor za argumentiranu raspravu o temi koja nema jednostavna rješenja.
Zašto još uvijek podcjenjujemo trogodišnja strukovna zanimanja?
Razgovor o izboru odgovarajućeg programa otvorio je još jedno važno pitanje – društvenu percepciju trogodišnjih strukovnih zanimanja.
„Mislim da se često podcjenjuju trogodišnja strukovna zanimanja. Koliko vjerujemo frizerki, električaru…“, istaknula je Međimorec Grgurić.
Odabrati program koji odgovara sposobnostima i mogućnostima učenika ne znači oduzeti mu budućnost niti pred njega postaviti manje vrijedne ciljeve.
Naprotiv, odgovarajuće strukovno obrazovanje učeniku može omogućiti da razvije kompetencije koje će mu donijeti veću samostalnost, mogućnost rada i svoje mjesto u zajednici.
Novi pogled na strukovno obrazovanje ne može nastati bez otvorenog razgovora
Pitanja otvorena tijekom Petrina predavanja nastavila su se u panel-raspravi Novi pogled na strukovno obrazovanje, u kojoj su sudjelovale Petra Međimorec Grgurić i Silvia Vladić Vrban.
Razgovaralo se o tome koliko su škole spremne odgovoriti na različite potrebe učenika, što inkluzija znači u svakodnevnoj školskoj praksi, kakve promjene nastavnicima i učenicima donose novi strukovni kurikuli i modularna nastava te gdje su granice između onoga što od škole očekujemo i onoga što ona u postojećim uvjetima stvarno može pružiti.
Panel je omogućio nastavnicima da iznesu vlastita iskustva i probleme, ali i da čuju iskustva kolega koji iste izazove promatraju iz drukčijeg obrazovnog okruženja.
I upravo je to jedna od važnijih vrijednosti stručnog usavršavanja – prostor u kojem nije nužno imati unaprijed pripremljen odgovor na svako pitanje, nego je dopušteno otvoriti problem i o njemu razgovarati.
Nakon teških tema – nastavnicima je trebao „breather“
Nakon razgovora o inkluziji, roditeljima, pritiscima i izazovima svakodnevnog rada, program je dobio potpuno drukčiju dinamiku.
Nina Bajrić Blažeković, profesorica likovne kulture, nastavnica stručnih predmeta i savjetnica, održala je predavanje Antistres izvannastavne i samostalne aktivnosti učenika u modularnoj nastavi.
Polazište njezina izlaganja bilo je jednostavno, ali vrlo aktualno:
„Potrebno je prekinuti permanentni zamor u nastavnom procesu!“
Psihološki i pedagoški važno je, istaknula je, povremeno napraviti nešto kreativno, a pritom ne odstupiti bitno od nastavnih ishoda.
Upravo modularna nastava pruža mogućnost povezivanja različitih modula, strukovnih i općeobrazovnih sadržaja, projektne i terenske nastave te izvannastavnih i samostalnih aktivnosti učenika.
Takva aktivnost može postati ono što je u prezentaciji nazvala „breatherom“ – aktivnim, edukativnim predahom koji istodobno može djelovati antistresno i na učenike i na nastavnike.
Kreativni predah koji se može prenijeti u učionicu
Nakon predavanja uslijedila je radionica Izrada umjetničkih suvenira.
I ovoga puta nastavnici nisu samo slušali o tome što bi mogli raditi sa svojim učenicima – dobili su priliku sami proći kroz kreativni proces.
Sudionici su oslikavali platnene torbe s motivom crkve sv. Marka u Zagrebu.
Izbor motiva imao je i svoju obrazovnu logiku. Crkva sv. Marka može biti polazište za povezivanje povijesti, arhitekture, umjetnosti, graditeljstva, završnih građevinskih radova, nacionalne baštine i drugih strukovnih i općeobrazovnih sadržaja. Upravo je takav projekt u prezentaciji naveden kao primjer povezivanja različitih ishoda i modula.
Sudionici su se upoznali sa sitotiskom i oslikavanjem tekstila, tonovima i nijansama te kolorističkom i atmosferskom perspektivom.
Radionica je vrlo brzo pokazala kako promjena aktivnosti mijenja i atmosferu među sudionicima. Razgovaralo se, uspoređivale su se ideje, birale boje, pomagalo jedni drugima, a ozbiljne teme koje su samo nekoliko trenutaka ranije dominirale raspravom zamijenio je kreativni rad.
A tko će javnosti ispričati što se događa u našim školama?
Treća tema skupa otvorila je još jednu perspektivu strukovnog obrazovanja – onu koju vidi javnost.
Silvia Vladić Vrban, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, diplomirana novinarka i savjetnica, održala je predavanje Kako mediji mogu promijeniti percepciju strukovnih zanimanja?
Polazište je bilo pitanje koliko učenici i roditelji zapravo znaju o strukovnim zanimanjima te kakvu sliku o njima stvaraju mediji.
Tržištu rada nedostaju majstori i radnici tehničkih zanimanja, dok učenici pri odabiru srednje škole često nemaju dovoljno informacija. Promocija strukovnih zanimanja zato može pomoći učenicima pri izboru, roditeljima u donošenju odluka te povezivanju škole s tržištem rada.
Vladić Vrban ukazala je i na problem medijskog prostora u kojem su škole često vidljive kada se dogodi problem, dok uspjesi učenika, njihov rad, vještine i dobre priče iz učionica i školskih radionica znatno teže dolaze do šire javnosti.
Od školskih medija do Praksa.info
Kroz iskustvo rada sa školskim listom i televizijom Majstori, udrugom Media talenti te portalom Praksa.info predstavljen je jedan od mogućih modela promocije obrazovanja.
Praksa.info pokrenut je s idejom da se stvori prostor za priče iz obrazovanja koje vrijedi čuti, vidjeti i podijeliti. U prezentaciji su predstavljeni i rezultati prvih 5 mjeseci rada – 100.000 posjeta portalu te po milijun dosega/pregleda na Facebooku i TikToku, no brojke nisu bile glavna poruka predavanja.
Važnije je pitanje tko priča priču o strukovnom obrazovanju.
„Ako mi ne pričamo naše priče, netko drugi će ih pričati umjesto nas.“
Škole svakodnevno imaju sadržaje vrijedne objavljivanja – prve ozbiljne radove učenika, praktičnu nastavu, natjecanja, projekte, odlazak kod poslodavaca, uspjehe bivših učenika i ljude koji svojim znanjem pokazuju vrijednost struke.
Zato je jedan od ciljeva i uključivanje samih učenika u stvaranje sadržaja. Umjesto da učenik bude samo osoba o kojoj odrasli govore, može postati autor fotografije, videa, intervjua ili priče o vlastitoj struci.
Poziv školama bio je jednostavan: dijelite svoje projekte i priče učenika, uključite mlade u stvaranje sadržaja i zajedno gradite drukčiju sliku strukovnog obrazovanja.
Nastavnik koji poučava mora i sam nastaviti učiti
Jedno stručno usavršavanje neće riješiti probleme inkluzije, promijeniti odnos društva prema strukovnim zanimanjima niti ukloniti stres iz nastavničkog posla.
Ali može napraviti nešto drugo.
Može otvoriti pitanje koje se u školi možda nismo usudili postaviti. Može pomoći da „teškog roditelja“ barem nakratko pokušamo pogledati iz druge perspektive. Može podsjetiti da ni nastavnik nema neograničene mogućnosti. Može ponuditi konkretnu aktivnost koju ćemo već sljedeći mjesec isprobati s učenicima. I može nas potaknuti da ono dobro što se svakodnevno događa u školama ne zadržimo samo unutar njihovih zidova.
U NASTAVKU ČITAJTE: