Mladi traže smisao, a najviše trebaju – nekoga tko će ih saslušati
piše: Marijana Brčić, 28.4.2026.
Kako danas doprijeti do mladih u svijetu brzih promjena, društvenih mreža i sve izraženijeg osjećaja usamljenosti? To su samo neka od pitanja na koja smo pokušali pronaći odgovore uoči velikog događaja za mlade vjernike – Susreta hrvatske katoličke mladeži (SHKM), koji će se održati 2. i 3. svibnja u Požegi, a za koji je već prijavljeno gotovo 12 tisuća sudionika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i inozemstva.
Tko danas može razumjeti mlade?
Odgovore smo potražili kod vlč. Karla Špoljarića, mladog svećenika koji svakodnevno radi s mladima kao povjerenik Povjerenstva za pastoral mladih Gospićko-senjske biskupije. Zanimljivo je da je ovaj župni vikar i vjeroučitelj još u osnovnoj školi išao na vjeronaučna natjecanja o kojima je njegov vjeroučitelj članak objavio na portalu Lika Online pod naslovom Samozatajnost, skromnost i marljivost u radu sa vjeronaučnim sadržajima. Citiramo:
Karlo Špoljarić je učenik 6.razreda Osnovne škole Perušić. Od početka moga vjeroučiteljskog rada u ovoj školi uočio sam njegovu samozatajnost i skromnost, te marljivost u radu sa vjeronaučnim sadržajima.Sudionik je ovogodišnjeg i prošlogodišnjeg natjecanja iz vjeronauka ili Vjeronaučne olimpijade. Istaknuo se u radu Vjeronaučne grupe. I dok drugi učenici vjeronauk shvaćaju samo kao jedan predmet u školi, on ga je počeo živjeti. Njegova marljivost i rad te divljenje potaknuli su me da napišem ovaj članak, jer mislim da se nastavnici i hrvatski školski sustav previše bave onim lošim.
Mladen Njari, vjeroučitelj, Lika Online2011.
„Mladi nisu izgubljeni – oni traže put“
Iako se često čuje kako su mladi izgubljeni, vlč. Karlo Špoljarić na to gleda drugačije:
„Mladi danas nisu toliko izgubljeni koliko su u potrazi. Njihov najveći problem je što nemaju jasan putokaz.
Preopterećeni su obvezama i često nemaju vremena stati i zapitati se tko su zapravo.
Kao da stalno slijede neki plan i program, kao da imaju popis zadataka koji moraju svakodnevno ispunjavati – i tu nastaje problem.”
Tko sam? Kamo pripadam?
Upravo ta potraga za identitetom najčešća je tema njihovih razgovora.
„Stalno se pitaju – tko sam ja, gdje pripadam, što da radim sa svojim životom. A ja im uvijek pokušavam reći: prije svega, vi ste ljubljena djeca Božja. Za svakoga od nas Bog ima plan i smisao. Samo mu se trebamo otvoriti i prepustiti.
Često to zamišljam kao sliku vrata – s jedne strane je Bog, ali mi ih ne želimo otvoriti. Zatvaramo svoje srce. Zato je važno otvoriti srce i iskreno tražiti Gospodina.”
Usamljenost – tihi problem generacije
Najveći izazov današnjih mladih, prema njegovu iskustvu, nije ni tehnologija ni škola – nego usamljenost.
„U školama se stvaraju grupice, a neki ostaju po strani. U stvarnom životu su sami, a na društvenim mrežama imaju stotine pratitelja. To je paradoks današnjice.“
Posebno upozorava na utjecaj digitalnog svijeta:
„Vrijediš onoliko koliko lajkova dobiješ. Jedan video može poljuljati samopouzdanje mladog čovjeka. A zaboravljamo da je većina toga umjetna, režirana stvarnost.
Mladi su svjesni da njihova mladost nije vječna i pitaju se što učiniti sada. Problem nastaje kada im se nameće ideja da „sve moraju isprobati u mladosti“, jer inače neće živjeti ni starost. Upravo zbog toga mnogi u toj potrazi izgube sebe.
A kad izgube sebe, osjećaju se kao da ne vrijede – i to je jedan od njihovih najvećih problema. Žele vrijediti, žele biti prihvaćeni.”
Često dolaze s osjećajem iscrpljenosti i govore: „Mi više ne možemo ovako živjeti. Nemamo pravi razlog za život.“ Sve promatraju kroz prizmu patnje i pitaju se gdje je Bog u toj njihovoj patnji. Pitanja o tome zašto postoje, zašto su ovdje i zašto se oko njih događaju nepravde?
U takvim trenucima važno im je približiti istinu da je naš život poput križnog puta – put na kojem padamo i ponovno ustajemo, na kojem nosimo križ, ali i prolazimo kroz tamu. No, jednako tako, taj put vodi prema uskrsnuću. Jer bez Velikog petka nema ni Uskrsa.
Upravo u tome leži smisao života – u traženju i rastu kroz sve što prolazimo. Važno je mladima naglasiti da njihov život ima smisla. Nismo ga zaslužili, ali smo ga dobili – darovan nam je”, zaključuje vlč. Špoljarić.
Vjeronauk kao prostor razgovora, a ne ocjenjivanja
Kao vjeroučitelj, ističe da vjeronauk ne smije biti samo još jedan predmet.
„To nije matematika gdje moraš naučiti formule. To je prostor dijaloga. Ja svoje učenike prvo pitam – kako ste danas?“
Naglašava da mladima najviše nedostaje upravo ono najjednostavnije:
„Možda kod kuće nemaju nikoga tko će ih to pitati. Zato vjeronauk mora biti mjesto sigurnosti, bez straha i pritiska.
„Mladi danas nemaju kome reći što ih muči. Sve se objavljuje, ali malo se razgovara. Boje se, zatvaraju se, jer žive u društvu u kojem sve mora biti objavljeno i viđeno.”
Učitelj je u učionici svjedok – netko tko svojim primjerom pokazuje vjeru.
Nedavno sam doživio lijep prizor ispred Crkva svete Mati Slobode – tijekom preduskrsne ispovijedi mnoštvo ljudi čekalo je u redu, a među njima je bilo mnogo mladih.
To pokazuje da mladi više ne doživljavaju vjeru samo kao tradiciju, nego kao nešto živo – kao živo svjedočanstvo vlastitog života. Kao živog Krista koji se proslavlja kroz njih.”
Put ka zajednici
“Trenutno, u suradnji sa Zagrebačkom nadbiskupijom, provodimo trajnu formaciju animatora. Budući da je pastoral mladih jedno vrijeme bio zamro, animatori koji su prije djelovali danas su većinom obiteljski ljudi i više ne mogu aktivno obilaziti župe i provoditi aktivnosti.
Desetak naših mladih uključeno je u zajedništvo s mladima Zagrebačke nadbiskupije, gdje prolaze temeljnu formaciju. To je sigurno jedna baza mladih koji će kasnije postati nositelji i pokretači aktivnosti u mnogim župama.
Danas se organiziraju kampovi, duhovne obnove i vikend susreti, a broj mladih na tim susretima varira od 30 do 60. To je jezgra mladih koja svoja iskustva može dalje prenositi drugima. To je poput bacanja mreže – ono što sada „uhvatimo“, može se širiti i donositi plodove dalje.
Što se tiče okupljanja mladih u mojoj župi, Župa svetog Jurja mučenika u Korenici, sve je krenulo vrlo jednostavno. Počeo sam sa susretima na koje je dolazilo pet ili šest mladih, a danas ih je oko petnaest. Postupno su se priključili i krizmanici, zatim mladi koji su prošli Kursiljo tečaj, kao i oni koji dolaze s drugih duhovnih obnova.
Jedna od važnih stvari koju sam shvatio u radu s mladima jest da im treba dati njihov vlastiti prostor. Zato sam u župi uredio „dvoranu mira“, prostor u kojem se nalaze televizor, PlayStation, pikado, stolni tenis, stolni nogomet i razne društvene igre. Ta dvorana otvorena je od jutra do večeri i mladi mogu slobodno dolaziti, okupljati se i graditi zajedništvo”, kaže vlč. Karlo Špoljarić.
Mladi žele biti uključeni, ne samo promatrati
Važnim smatra i aktivno uključivanje mladih u život župe.
„Ne žele biti samo promatrači. Žele odgovornost. Kad im povjeriš zadatak, oni se osjećaju vrijedno.“
Upravo tu vidi ključ: „Crkva mora otvoriti vrata mladima – ne samo da dođu, nego da sudjeluju.“
„Najviše im nedostaje – netko tko će ih saslušati“
Bez obzira na sve aktivnosti, vlč. Špoljarić ističe jednu stvar kao presudnu.
„Mladi danas nemaju kome reći što ih muči. Sve se objavljuje, ali malo se razgovara. Boje se, zatvaraju se, jer žive u društvu u kojem sve mora biti objavljeno i viđeno.
Zbog toga se prilagođavaju – žive za lajkove, reakcije i površnu komunikaciju, a zaboravljaju sjesti s čovjekom i razgovarati. U tom razgovoru zapravo otkrivamo gdje smo i tko smo.
Zato je naša zadaća, nas malo starijih i svih koji rade s mladima, da budemo prisutni i da slušamo. Ponekad nećemo imati odgovore niti ih moći usmjeriti, ali važno je stati uz njih, razumjeti ih i čuti njihove potrebe.
Zato poruka odraslima ide vrlo jasno:
„Nemojmo ih odmah osuđivati. Slušajmo ih. To je ono što im najviše treba.“
Vjera kao susret, a ne tradicija
Iako se vjeronauk često doživljava kao „obavezan izborni predmet“, stvarnost je drugačija.
„Mladi više ne traže tradiciju – traže iskustvo. Žele susret s Bogom.“
To potvrđuju i susreti i kampovi koje organiziraju.
„Na početku dođu zatvoreni, a na kraju se grle, smiju i ne žele ići kući. To su trenuci kada iskuse da su prihvaćeni.“
Poruka mladima: „Ne bojte se“
Na kraju razgovora, vlč. Špoljarić ima jasnu poruku:
„Ne zatvarajte se u sebe. Tražite smisao. I kad padnete – ustanite. Križ je dio života, ali vodi prema uskrsnuću.“
I dodaje ono najvažnije:
„Nemate što izgubiti. Život s Bogom može biti samo ljepši.“
Vlč. Karlo Špoljarić najstariji je od sedmero djece. Prve korake u vjeri učio je uz baku i majku, a upravo su ti obiteljski temelji snažno obilježili njegov životni put. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a školovanje nastavio u gimnaziji u Gospiću. Nakon toga slijedi propedeutska godina u Bogoslovnom sjemeništu „Ivan Pavao II.“ u Rijeci, a potom i studij na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Danas djeluje kao župni vikar u Korenici i vjeroučitelj, aktivno radeći s mladima, kojima nastoji približiti vjeru – ne kao obvezu, nego kao osobno iskustvo i susret.
U NASTAVKU ČITAJTE: