Prosvjed kao signal: osjećaj nepravde i pad standarda sve su izraženiji
novinarka: Silvia Vladić Vrban
Subotnji sindikalni prosvjed u središtu Zagreba pokazao je koliko je pitanje životnog standarda postalo jedno od ključnih društvenih pitanja u Hrvatskoj. Građani, radnici, umirovljenici, studenti i članovi više sindikata okupili su se na glavnom gradskom trgu kako bi jasno poručili da rast cijena, skupoća života i osjećaj ekonomske nepravde sve snažnije oblikuju svakodnevicu velikog broja ljudi. Uz zviždaljke, bubnjeve, transparente i poruke poput „Dosta je“, „Nećemo još jednu godinu preživljavanja“ i „Veće plaće za ostanak u domovini“, prosvjed je prerastao u snažan javni izraz nezadovoljstva ne samo zbog visine plaća i mirovina, nego i zbog šireg osjećaja da teret krize i inflacije ne snose svi jednako.
Na papiru rast, u stvarnosti stagnacija
Sindikalni čelnici upozorili su na rast troškova života, visoke cijene hrane i stanovanja, slabu kupovnu moć, ali i na korupciju, sivu ekonomiju i izostanak pravednije raspodjele dobiti. U njihovim porukama posebno je odjeknula teza da gospodarstvo možda raste na papiru, ali da velik dio građana taj rast ne osjeća u vlastitom životu. Upravo se u tom raskoraku između službenih statistika i iskustva običnih ljudi danas krije jedno od najvažnijih ekonomskih i društvenih pitanja.
Raskorak između statistike i stvarnog života
Što zapravo znače podaci o rastu plaća ako troškovi života rastu brže? Zašto sve više građana ima osjećaj da se radi više, a živi lošije? I koliko su u oblikovanju te percepcije važni način na koji se predstavljaju brojke, medijski narativi i političke poruke? O tim pitanjima razgovarali smo s ekonomistom Matejem Živkovićem, pokušavajući razumjeti što stoji iza osjećaja da je život postao skuplji, nesigurniji i manje priuštiv nego prije.
Živimo li bolje ili samo drugačije?
U javnosti se često ističe da plaće rastu, no građani istovremeno imaju osjećaj da žive lošije. Kako objašnjavate taj raskorak između statistike i stvarnog života?
Kaže jedna izreka kako je statistika kao bikini, otkriva puno, ali najbitnije sakrije ili ne kaže. Držim da je raskorak između osjećaja građana o kvaliteti vlastitog života i statističkih podataka odraz dviju stvari. Jedna je činjenica da su statistički kriteriji koji se predstavljaju u javnosti zastarjeli i ne mogu biti mjerilo kvalitete života, a druga da brojke, kada postanu svrha samima sebi, gube svoju osnovnu funkciju, odnosno, kako kaže Goodhartov zakon, kada mjerilo postane cilj, ono prestaje biti mjerilo. Dakle, statističke brojke tu su kako bi odredile smjer kretanja ekonomskih i socijalnih politika, a ne kako bi pokazale ispravnost djelovanja onih koji donose odluke, što odmah otvara pitanje selektivnosti predstavljenih podataka. Time u biti statistika ne odaje pravu sliku društva i gospodarstva i imamo upravo ono što ste istaknuli u pitanju – raskorak između brojki i stvarnog zadovoljstva građana vlastitim životima.
Plaća raste, ali priuštivost pada
Žive li građani danas lošije nego prije?
Ovisi u odnosu na što. U odnosu na prije deset ili dvadeset godina žive sigurno bolje, životni vijek je produljen, nove tehnologije donijele su novu kvalitetu života. No u odnosu na ono što bi bilo moguće – žive lošije. No opet, možda je takav samo osjećaj koji nostalgija za prošlim vremenima uvijek nosi, jer se prošlost gotovo redovito pamti kroz ono što je bilo dobro, pa otuda i dojam da je nekad bilo bolje nego danas.
Umjesto kritike društvene stvarnosti, mediji su vođeni korporativnim interesima svojih vlasnika potpuno okrenuti tzv. ekonomiji pažnje, koja se kolokvijalno najčešće mjeri klikovima. Stoga mediji nisu prenositelji vijesti ili društveni kritičari, nego lovci na pažnju svoje publike
dr.sc.Matej Živković, ekonomist
Ako usporedimo koliko se za jednu plaću moglo kupiti prije petnaest godina, a koliko danas – primjerice kvadrat stana ili osnovna potrošačka košarica – vidimo pad kupovne moći. Je li to danas ključni problem, važniji od same visine plaće?
Apsolutno, koncept priuštivosti koji svojim pitanjem otvarate kao problem je nešto čime se nitko u društvu ozbiljno ne bavi. Osim priuštivosti značajno je i pitanje što danas uopće čini kvalitetan život i držim da smo u tom smislu svjedoci drastičnih promjena koje statistička mjerila ne prate. Primjerice, prije 15-ak godina osobni automobil bio je priuštiviji, pri čemu je postojala potreba za samo jednim automobilom u domaćinstvu, dok je još 15-ak godina prije toga automobil bio luksuz. Danas način života čini dva automobila nužnošću, a kako ste i sami rekli, priuštivost samo jednog značajno je teža u odnosu na neka prethodna vremena.
Sve više rada za isti standard
Možemo li reći da su plaće nominalno rasle, ali da je njihova realna vrijednost pala – i je li upravo to razlog zašto građani imaju osjećaj da žive lošije nego prije?
Plaće u nominalnom smislu rastu, ali rastu i inflatorni pritisci koji u biti ne samo da anuliraju rast plaće nego i obaraju kupovnu moć. Kako kupovna moć pada, tako raste potreba za više posla, pa su tako ponekad nedovoljne i dvije plaće u obitelji, te se članovi obitelji moraju angažirati i izvan standardnog radnog vremena kako bi svojim primanjima pratili rast troškova onoga što danas smatramo životnim standardom. Za kvalitetu života presudan je odnos između visine ne samo plaće nego ukupnih primanja u obitelji i troškova života. Osim navedenog, važna je i struktura troškova života koja nije ista u velikim gradovima i u provinciji.
Mediji između informiranja i ekonomije klikova
Kada pogledamo naslove u medijima uoči prosvjeda, vidimo da se često naglašavaju prometne gužve, političke reakcije ili plaće pojedinih skupina, dok se rjeđe govori o životnom standardu građana. Može li takav način izvještavanja oblikovati percepciju javnosti?
Mediji kao kreatori javnog mnijenja i kritičari društvene stvarnosti poseban su aspekt i, nažalost, dio problema. Naime, umjesto kritike društvene stvarnosti, mediji su vođeni korporativnim interesima svojih vlasnika potpuno okrenuti tzv. ekonomiji pažnje, koja se kolokvijalno najčešće mjeri klikovima. Stoga mediji nisu prenositelji vijesti ili društveni kritičari, nego lovci na pažnju svoje publike.
Skreće li se time fokus s ključnog pitanja – kako ljudi žive i što si mogu priuštiti?
Nažalost, skreće se pažnja s ključnih pitanja, a mediji njeguju strategiju ili prikrivanja stvarnosti ili pružanja loših vijesti s ciljem generiranja osjećaja kod ljudi kako se ne treba žaliti jer ima i onih kojima je gore. Na taj se način ubija ambicija jednog društva da radi na sebi kako bi mu bilo bolje. No vraćamo se na ulogu medija koju je tržišno društvo u kojem živimo temeljno promijenilo i to na gore. Konačno, društvene mreže su od svakog pojedinca stvorile proizvođača i vijesti i kritike i društvenog stava.
Koliko mediji, svjesno ili nesvjesno, sudjeluju u oblikovanju ekonomske stvarnosti kroz način na koji predstavljaju podatke? Postoje li tu skriveni interesi ili lobiranja?
Ne bih rekao da su ti interesi uopće skriveni, s obzirom na to da su mediji tržišno orijentirani i žive od publike, ali i od sponzora. Sasvim je sigurno da sponzori neće dopustiti negativnu kampanju i reputacijsku štetu, tako da oni koji plaćaju medije ne dopuštaju loše informacije ili tvrdnje o sebi. Na taj se način uloga medija kao sedme sile u društvu izgubila. Objektivnost medija, sklonost otvaranju tema i društveno štetnih pojava poput koruptivnih afera svela se na entuzijazam nekolicine novinara i redakcija. Pitanje je trenutka kada će i oni pokleknuti pred interesima tržišnog društva. Znači li to kraj medija? Ovakvih kakve ih znamo – da. Najeklatantniji primjer možemo naći u SAD-u, gdje je vlasnik Amazona kupio Washington Post, jednu od povijesno najznačajnijih medijskih kuća u svijetu, poznatu po otkrivanju afere Watergate koja je koštala mandata predsjednika Nixona. Uređivačka politika promijenila se i čak se u političkom smislu potpuno uskladila s interesima svog vlasnika Jeffa Bezosa.
Komu je namijenjena priča o plaćama u obrazovanju
Iako se plaće u javnom sektoru isplaćuju u sličnim rokovima, u javnosti se najčešće i najdetaljnije komuniciraju upravo plaće u obrazovanju – uz točan datum isplate i prosječne iznose, dok drugi sektori takvu praksu nemaju. U ekonomskom smislu, kome je ta informacija zapravo namijenjena i što se takvom komunikacijom želi postići?
Ta je komunikacija namijenjena prije svega onima koji te plaće primaju, ali i široj javnosti kako bi se dalo do znanja da vlada skrbi o obrazovanju. Dojam i pojavnost u suvremenim okolnostima igraju presudnu ulogu i u tom smislu teze su potpuno obrnute. Naime, obrazovanje plaćaju svi građani, koriste ga samo neki, a vlada je serviser, odnosno posrednik. No kreira se dojam kako vlada plaća obrazovanje, što ne odgovara istini.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih (MZOM) oglasilo se povodom sindikalnog prosvjeda, poručivši kako ne vidi razlog za njegovo održavanje. Ističu da su plaće zaposlenika u obrazovanju od 2016. godine porasle za više od 100 posto te naglašavaju kako je u posljednjih deset godina značajno unaprijeđen materijalni i nematerijalni status zaposlenih, uz tvrdnju da „niti jedna Vlada nije napravila ni približno toliko za materijalni status učitelja kao ova“.
Može li takav selektivni fokus na rast plaća, bez šireg konteksta kupovne moći i troškova života, oblikovati percepciju javnosti i stvoriti dojam da je riječ o privilegiranoj skupini?
Ministar, koliko znam, nije rekao u odnosu na koji prosjek govori o plaćama u obrazovanju. Ako se radi o općem prosjeku, to je potpuno deplasirano, s obzirom na to da se radi o osobama različite stručne spreme i različitih razina odgovornosti. Obrazovanje je društveno-ekonomska sfera koja ima najvišu razinu društvene odgovornosti, čak višu i od medicinske, s obzirom na to da formatira buduće društvo kroz rad s mladim generacijama od kojih ovisi jedno društvo. Treba reći da je obrazovanje općenito svjesno pristalo na manja primanja i zauzvrat dobilo specifičan društveni status, iznimno cijenjen. Tako su, primjerice, u prošlosti učitelji bili među najcjenjenijim članovima zajednice. Upravo zbog takvog statusa prihvaćena su niža primanja. Ipak, nažalost, primanja su ostala niža. Danas učiteljima briše pod tko stigne i tu će cijenu društvo u budućnosti skupo platiti. Status obrazovanja je potpuno devastiran i struka obezvrijeđena.
“Neka institucije rade svoj posao” – fraza bez učinka?
Građani ne uspoređuju samo plaće i cijene – uspoređuju i milijunske iznose iz afera s vlastitim životnim standardom. Koliko takve situacije utječu na osjećaj ekonomske nepravde?
Osjećaj ekonomske nepravde generator je socijalnih buntova i revolucija, nerijetko i uspostave ekstremističkih režima, kakav je slučaj bio u prvoj polovici 20. stoljeća. Dakle, čak i u društvu u kojem je ekonomska nepravda rezultat čistih tržišnih okolnosti, nemoguće je spriječiti manifestaciju nezadovoljstva koja društvo dovodi do prijelomnih trenutaka kakvi su, primjerice, dvostruki izbor Donalda Trumpa ili Brexit u UK-u. Kada je ekonomska nepravda još k tomu rezultat koruptivne kontaminacije društva, tada intenzitet nezadovoljstva postaje još opasniji po društvenu sigurnost. Naime, porezi koje plaćamo cijena su, ako ne pravednog, a ono civiliziranog društva lišenog kriminala. Ako država to nije u stanju omogućiti, prestaje biti zadovoljavajućom društvenom strukturom.
Može li se govoriti o zdravoj ekonomiji i rastu standarda u društvu u kojem se spominju veliki financijski skandali, a epilozi često izostaju?
Može se govoriti o rastu standarda čak i u uvjetima financijskih skandala, ali je činjenica da su ekonomski ishodi u takvim uvjetima suboptimalni jer skandali upućuju na to da se društveni resursi ne koriste optimalno i ne ostvaruju najbolje učinke.
Često se čuje poruka “neka institucije rade svoj posao”, no građani godinama ne vide konkretne ishode. Što takva komunikacija dugoročno čini povjerenju u sustav?
Kada čujem mantru „neka institucije rade svoj posao“, to obično znači da je onaj koji ju je izgovorio svjestan da institucije neće učiniti ništa. Institucije i sustav čine ljudi i procedure. Čini mi se da su procedure na mjestu i da nisu problem…
Kako kupovna moć pada, tako raste potreba za više posla, pa su tako ponekad nedovoljne i dvije plaće u obitelji, te se članovi obitelji moraju angažirati i izvan standardnog radnog vremena kako bi svojim primanjima pratili rast troškova onoga što danas smatramo životnim standardom.
dr.sc.Matej Živković, ekonomist
Može li dugotrajan osjećaj ekonomske nepravde dovesti do dubljih društvenih podjela?
Polarizacije kojima svjedočimo ne samo u zapadnim društvima nego i kod nas rezultat su upravo nezadovoljstva ekonomskom nepravdom. Nezadovoljstvo uvijek traži krivca i takvo što dovodi do podjela, koje može rezultirati nasiljem. Dapače, uvijek su drastične imovinske razlike dovodile do revolucija poput one u Francuskoj, jer revolucije predstavljaju najbrži način preraspodjele društvenog bogatstva od onih koji imaju ka onima koji nemaju.
Između globalnih pritisaka i domaćih politika
Je li opasno za društvo kada službeni podaci govore jedno, a svakodnevno iskustvo građana nešto drugo?
Možda bi bilo prenaglašeno reći da je opasno, no svakako nije dobro kada postoji takav nesrazmjer, osobito kada temeljem tih podataka donositelji odluka, u ovom slučaju vlada i ministri, tvrde jedno, a građani svojim iskustvom svjedoče drugo. Takav nesrazmjer generira i ekonomsko i socijalno nezadovoljstvo i stvara dojam kako vlada ne govori istinu, odnosno frizira službene podatke. U ekonomiji je temeljni podatak koji govori o zdravlju i trendu razvoja gospodarstva BDP, mjerilo rasta gospodarstva koje je još tridesetih godina prošlog stoljeća ustanovio američki ekonomist i statističar Simon Kuznets, kako bi tadašnja američka administracija mogla pratiti rezultate provedbe ekonomske politike nazvane New Deal. Već je Kuznets tu mjeru označio privremenom, no ona je ostala paradigmatska u smislu ekonomskog razvoja sve do danas. Brojni autori smatraju je zastarjelom, ali se još uvijek vode rasprave o tome kakva bi se mjera trebala sagledavati. U tom kontekstu postoje i drugi indeksi poput HDI-a ili GPI-ja, koji osim ekonomskih indikatora uključuju i zdravlje, obrazovanje stanovništva, utjecaj na okoliš i slično.
Koliko su ovakvi problemi rezultat globalnih kretanja, a koliko domaćih ekonomskih politika?
I jednog i drugog. Sve što se događa u RH, koja nije izolirani otok, rezultat je globalnih silnica, posebice jer u RH nedostaje vizije u kakvom društvu želimo živjeti i strategije kako do takvog društva doći.
U kojoj mjeri je uvođenje eura utjecalo na percepciju rasta cijena i standarda građana?
Vrlo malo, naime uvođenje eura intenziviralo je inflatorne pritiske, kako je u stručnoj javnosti najavljeno, ali je olakšalo platni promet, posebice u euroosjetljivim branšama kakav je turizam. Dakle, ukidanje obveze valutnih razmjena te označavanje cijena na prodajnim mjestima u eurima olakšalo je pristup i prodaju europskim konzumentima koji odmor provode u RH. Što se tiče rasta cijena, ne radi se o percepciji nego o stvarnom rastu cijena uzrokovanom uvođenjem eura. S druge strane, time se RH odrekla vlastitog monetarnog suvereniteta i potpuno je ovisna o EU, te ovaj mehanizam u slučaju kriza ne može koristiti. No, imajući na umu kako ni dosad oni koji o tome odlučuju niti su koristili niti su očigledno znali kako koristiti monetarnu politiku kako u okolnostima krize, tako i kao oruđe gospodarskog rasta.
Ostati ili otići: odluka generacije bez sigurnosti
Mladi danas sve više gledaju omjer plaće i troškova života – koliko to utječe na njihovu odluku da ostanu ili odu iz zemlje?
Svakako da je omjer troškova i primanja bitan čimbenik u odluci gdje živjeti, no kada je u pitanju odlazak mladih, držim da su osjećaj socijalne i ekonomske nepravde i besperspektivnost koja iz njega proizlazi ipak opredjeljujući.
Može li obrazovni sustav pripremiti mlade za realnost u kojoj plaća ne prati troškove života?
Vrlo je teško mlade pripremati za vrijeme koje dolazi i koje po njih neće biti povoljno. Na taj im se način smanjuje energija i entuzijazam, ambicija da mijenjaju i prilagođavaju svijet. U ovom kontekstu imam potrebu istaknuti još nešto. Obrazovni sustav rezultat je odluka vlasti koje bi morale imati strategiju, a nemaju je, nego se odluke donose ad hoc i stohastički. S druge strane, tržišne silnice koje govore u prilog rastu cijena usluga, a time i prihoda uslužnih i obrtničkih djelatnosti, pojačavaju pritisak na obrazovne institucije koje nude upravo ovakve programe. Dakle, mladi i njihovi roditelji opredjeljuju se za stručne, a ne akademske programe, jer će takvi donijeti bolje i unosnije poslove, a time i višu kvalitetu života. Dakle, obrazovne potrebe oblikuju se sukladno potrebama tržišta, a ne sukladno nekakvim strategijama ili politikama vlade.
Ako biste morali izdvojiti jedan pokazatelj koji najbolje opisuje stvarni standard građana – koji bi to bio?
Teško je izdvojiti jedan pokazatelj, no činjenica je kako statistički podaci o troškovima koji se javnosti predstavljaju u sebi sublimiraju troškovne kategorije koje su zastarjele. Danas je, primjerice, hrana relativno mali udio u ukupnim troškovima, dok telekomunikacije imaju značajno veći. Tzv. životna košarica morala bi prepoznati nove životne preferencije stanovnika i potrošača i u odnosu na njih iznositi pokazatelje. Rekao bih da su danas bitniji mobitel i mobilni internet nego kila brašna pa bi to trebalo i statistički prepoznati u troškovnoj strukturi.
Dolaze li teža vremena?
Što bi bio prvi konkretan znak da se standard građana doista popravlja, a ne samo statistički?
Nema jednog konkretnog znaka, nego se standard, kada se popravlja, popravlja inkrementalno, dakle postupno. Možda je najbolji pokazatelj percepcija ide li društvo u pravom smjeru, jedno pomalo plastično pitanje koje se često u anketama postavlja, a da nikad u biti nismo čuli u kojem smjeru uopće idemo ili bismo trebali ići.
Stižu li nam teža vremena?
Svakako, milenijska generacija je prva koja će po cijelom nizu parametara i tvrdnjama autora živjeti lošije od svojih prethodnika, gledano od industrijske revolucije naovamo. Njihovo ponašanje govori u prilog tome da su toga i sami svjesni, kao i neizvjesnosti koje takva budućnost sobom nosi. Naime, prethodne generacije imale su relativnu sigurnost i uhodan životni put – obrazovanje, posao, ženidba, djeca, stambeno pitanje itd. Nove generacije prije svega nemaju sigurnost u poslu, od koje ovise i sve druge navedene odluke. Stoga neka im Bog pomogne i prosvijetli put i pamet.
Matej Živković doktor je ekonomije, sveučilišni profesor i ekonomski analitičar koji se u javnosti često oglašava o temama životnog standarda, inflacije i ekonomskih politika. Trenutačno obnaša dužnost zamjenika predsjednika Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH, a ranije je djelovao kao profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu te kao član Ekonomskog savjeta Vlade FBiH. U javnom prostoru posebno je prepoznat po izravnim i argumentiranim analizama društvenih i gospodarskih prilika te po otvorenom progovaranju o korupciji i nepravilnostima u sustavu, zbog čega je, kako je i sam isticao, bio izložen ozbiljnim prijetnjama te je preživio dva atentata. Njegovi istupi često otvaraju teme koje drugi izbjegavaju.
U nastavku pogledajte Podcast Mrežnica:
U NASTAVKU ČITAJTE: