Vjeronauk u školama: Između predrasuda javnosti i stvarnih potreba mladih
novinarka: Silvia Vladić Vrban, foto: Danijela Bavrka, Josipa Hlevnjak, Miranda Žužul Posilović, 3.4.2026.
Ako sudimo prema komentarima na društvenim mrežama i medijskim raspravama, lako se stječe dojam da javnost sve više dovodi u pitanje mjesto vjeronauka u školama. Takav dojam dodatno pojačavaju i ankete. Primjerice, anketa portala Index.hr, objavljena uz članak „Finska sprema revoluciju i ukida vjeronauk u školama: ‘Stvarnost se promijenila’“, pokazuje kako čak 78 %, od gotovo 5000 ispitanika, smatra da bi vjeronauk trebalo vratiti u crkve.
Sličan ton prisutan je i u anketi Dnevnik.hr, u članku „Sporna tema – Treba li ukinuti katolički vjeronauk u školama?“, gdje 53 % ispitanika odgovara potvrdno.
Jedna slika u javnosti – druga u školama
Iako se u javnosti pokušava stvoriti dojam da je vjeronauk sporan, nametnut i obvezan predmet, riječ je o izbornom predmetu, koji učenici slobodno biraju još uvijek češće, nego alternativnu etiku.
Prigodno, uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, odlučili smo razgovarati s tri vjeroučiteljice koje već godinama, u sklopu svojih sati vjeronauka, organiziraju hodočašća učenika u marijanska svetišta. Interes za vjeronauk i duhovne sadržaje, barem prema njihovim iskustvima, ne jenjava, već naprotiv – raste, osobito za volontiranjem, duhovnim obnovama i hodočašćima.
Dok javnost raspravlja, učenici biraju vjeronauk
„Radim u Srednjoj školi Ivan Švear u Ivanić-Gradu već 28 godina“, započinje Josipa Hlevnjak, koja posljednjih pet godina organizira hodočašća.
Prisjeća se kako su prvi odlasci bili skromni: „Prva hodočašća bila su bliža svetišta – Marija Bistrica i Trsat, kasnije Međugorje. Znalo je odjednom ići i stotinjak učenika, a danas, zbog velikog interesa, organiziram dva odlaska do 70 učenika u razmaku od dva tjedna.“
Danijela Bavrka vjeronauk predaje već 15 godina. Hodočašća organizira posljednje tri godine u školama u kojima je radila – tako je dva puta u Međugorje vodila učenike Prirodoslovne škole Vladimira Preloga, a prije desetak dana i učenike Obrtničke i industrijske graditeljske škole. I ona potvrđuje isti trend:
„Interes mladih za vjeronauk ne jenjava – dapače, velik je odaziv mladih za volontiranje, žele ići na hodočašća i jasno se vidi koliko su im ovakvi susreti potrebni.“
Sličnu priču donosi i Miranda Žužul Posilović iz Zdravstvenog učilišta u Zagrebu, gdje radi već 28 godina: „Hodočašća organiziramo već 13 godina. Sve je krenulo spontano – nekoliko profesora izrazilo je potrebu za takvim oblikom zajedništva.“
No ono što je uslijedilo iznenadilo je i same organizatore: „Oduševljenje je vrlo brzo stiglo do učenika, koji su svojom željom potaknuli daljnju organizaciju – i odaziv je bio nevjerojatan. Mladi danas zaista žeđaju za smislom i upravo zato hodočašće za mnoge postaje jedan od odgovora – prostor u kojem mogu pronaći mir, smisao i osjećaj pripadnosti. “, dodaje Miranda.
Podrška postoji – ali i otpor
Na pitanje kako škole gledaju na ovakve aktivnosti, odgovori nisu jednoznačni.
„Podršku ravnateljice imam jer je i sama praktična vjernica. Što se kolega tiče – iskustvo je šaroliko“, iskreno govori Josipa.
Dodaje: „Od rijetkog podržavanja do komentara kako takvi izleti nisu u skladu sa školskim programom. Događa se da pojedini razrednici ne žele pustiti učenike zbog određenih “školskih razloga”. Često bude i posprdnih komentara.“
Ipak, kaže, nakon povratka učenika, nešto se mijenja: „Komentari utihnu kada se učenici vrate preplavljeni dojmovima – i kada se vidi njihovo ponašanje.“
Danijela ima drugačije iskustvo: „Ni jedna ni druga škola nikada se nisu protivile organizaciji – podrška kolega i ravnatelja uvijek je bila prisutna, a roditelji rado šalju svoju djecu.“
Zanimljivo, dodaje: „Prijavljuju se i učenici koji pohađaju etiku – svi su dobrodošli.“
Fra Ante Marić, u knjižnici Franjevačkog samostana u Mostaru, učenicima predstavlja Bibliju iz 1573. tiskanu u Veneciji
Nije samo duhovno iskustvo – ovo je i nastava izvan učionice
“Za one koji misle da ovakve aktivnosti nemaju mjesto u odgojno-obrazovnom sustavu, bili oni vjernici ili ne, osobno bih povela na jedno hodočašće naših učenika da sami uvide koliko se stav, odnos, komunikacija, ponašanje prema drugome i duhovnom u nekom trenu počinje mijenjati”, dodaje Josipa i napominje: “Uvijek su sva hodočašća i obrazovnog karaktera s povijesne, zemljopisne, kulturne, teološke ili bilo koje druge strane vezane uz mjesto u koje hodočastimo.”
Miranda dodaje kako i ona sa svojim učenicima uvijek posjeti neko mjesto na povratku npr. Imotski, Ramu, Udbinu. Redovito se događa da zbog obiteljskih poznanstava profesora i učenika imaju organizirana primanja: “Dočekani smo godinama u iznimnim okruženjima koja bi proizvela (opet ću se poslužiti riječima jednog učenika) “duhovni bum”, nadodaje Miranda.
Što učenike zapravo dotakne na hodočašću?
Odgovori su duboko osobni – i često neočekivani kažu naše sugovornice.
Josipa opisuje: „Nekad je to križni put, nekad sveta misa, nekad ispovijed… svatko ponese svoje dojmove, osjećaje i susrete.“
Danijela kaže kako su posebno dirljivi trenuci kada se penju na Križevac i Podbrdo, često i bosi – tada se jasno vidi koliko mladi vjeruju, koliko traže i koliko čeznu. Oni imaju pitanja i vapaj, a na nama je da im pokušamo ponuditi odgovore.
Miranda prenosi riječi učenice koje možda najbolje sažimaju iskustvo:„Mene, koja idem svake godine, uvijek nakon hodočašća uhvati snažan napad ljubavi.“
Trenuci koji se ne zaboravljaju
Razgovor s vjeroučiteljicama otkriva niz snažnih i emotivnih trenutaka.
Josipa izdvaja: učenike koji bez poticaja ulaze na misu, suze tijekom križnog puta, ispovijedi koje traju i nakon mise, zajedništvo koje se spontano rađa. “U jednom slučaju učenik je pristupio ispovijedi nakon dugo godina pa su krenule suze radosnice, a svećenih se našalio da prestane plakati jer bi netko mogao pomisliti da je ispovijed kod njega strašna.”
Posebno ju je dirnula priča o učenici iz Ukrajine:„Nije imala novca zapaliti svijeću za brata i oca koji su ostali u ratu. Djevojke su po džepovima tražile kovanice, zapalile svijeće za nju i zajedno se pomolile – sve sa suzama.“
Promjene koje se vide u školi
Sve tri sugovornice slažu se – promjene su vidljive.
„Učenici počinju činiti stvari o kojima prije nisu promišljali – moliti, ići na misu, promišljati o vjeri kao onoj u kojoj mogu pronaći utočište i u kojoj su ljubljeni…naravno da se sve to odražava i na njihovo ponašanje koje je pozitivnije u svakom pogledu. Posebno kod učenika, koji po „ljudskim mjerilima i pedagoškim standardima“ nisu ni trebali biti tamo jer nisu primjerena ponašanja u školi… Ponajprije su oni najzahvalniji i promjena je na njima najvidljivija.
Naravno, potrebno je ono što su primili kontinuirano podupirati dobrotom, razumijevanjem i daljnjim prihvaćanjem. I tada, u nekom trenu shvatite, da imate poštovanje tih mladih ljudi koje niste na taj način tražili ili uvjetovali… a oni vas doživljavaju kao osobu koja im je nešto omogućila i iznimno su joj na svoj način zahvalni“, kaže Josipa.
Miranda opisuje:„ Najbitniji ishod je zajedništvo. Sve tjeskobe, nelagode , problemi, konflikti ne nestaju, ali se dijele, samim time umanjuju. Učenici to jasno verbaliziraju kroz dojmljiva svjedočanstva koje organiziramo pri povratku u autobusu.
Mikrofon u ruke uzimaju učenici koji imaju strahove od javnog nastupa, učenici koji sami svjedoče o toj nevjerojatnoj potrebi dijeljenja koja je jača i od njihove zone komfora i paradigme ponašanja. Neizostavni dio njihovih svjedočanstava je dojam zajedništva koji neki od njih prvi put osjete.
Danijela zaključuje: „Vraćaju se otvoreniji, povezaniji i s drugačijim pogledom na svijet. U ovoj „buci svijeta“ rijetko ih netko pita kako su i kako se nose sa svojim unutarnjim borbama. Iako nikada nisu imali više, često se osjeća da nikada nisu bili manje sretni. Upravo zato ovakva mjesta i iskustva imaju veliku vrijednost – podsjećaju ih da se sreća nalazi u malim, jednostavnim stvarima. “
„Nastava vjeronauka daje temelje, ali bez iskustva ne dolazimo do prave vjere“, kaže Josipa.
I jasno zaključuje: „Vjera nije predmet – vjera je iskustvo Ljubavi.“
Miranda to potvrđuje riječima učenika: „Teorija postaje praksa.“
A Danijela dodaje:„Nakon hodočašća učenici više ne doživljavaju vjeru kao predmet, nego kao nešto što žive.“
„Mladi žeđaju za smislom“’
“Mladi zasigurno danas žeđaju za smislom, vrlo su konkretni u očekivanjima, razočarenja su proizvod fiktivnih medijalnih društvenih obećanja i suvremenog konvencionalnog ritma koji ne pruža slobodu već tiraniju izbora. Profesori su dio odgovornih koji moraju reagirati različitim projektima pomoći i slušati bilo njihovih potreba”, kaže Miranda.
„Traže čovjeka koji ih vidi i uvažava“, dodaje Josipa.
Danijela upozorava: „U ovoj buci svijeta rijetko ih netko pita kako su. Iako nikada nisu imali više, često se osjeća da nikada nisu bili manje sretni.“
Glas učenika: ono što se ne vidi u anketama
U svim raspravama o vjeronauku često nedostaje ono najvažnije – glas učenika. Antonija Martić, učenica drugog razreda Obrtničke I industrijske graditeljske škole opisala je svoje iskustvo posjeta Međugorju:
“Na hodočašće sam krenula iz potrebe. Osjećala sam potrebu za mirom i trenutkom tišine u kojem ću napokon čuti samu sebe.
Najviše me fasciniralo to što smo svi, nakon neprospavane noći u autobusu, bili iscrpljeni i pitali se kako ćemo uopće uspjeti doći do vrha., ali čim smo krenuli penjati se, osjetila sam neku nevjerojatnu snagu. Kao da je sav umor nestao. Na kraju smo se svi popeli zdravi, bez ijedne ogrebotine.
Kada smo se vratili i kasnije gledali slike, na jednoj smo ugledali siluetu Gospe. U tom trenutku su me emocije potpuno preplavile… kao da mi je baš to trebalo. Kao potvrda.
Vrijednost ovakvog iskustva je velika jer te izvuče iz svakodnevice i natjera da se suočiš sa sobom. To nije samo fizičko putovanje, nego i unutarnje.
Naučila sam da sam jača nego što mislim i da ponekad trebam stati i dati si prostora da pronađem mir.
Mislim da su ovakva iskustva jako važna za mlade jer nas uče pravim vrijednostima i pomažu nam da se ne izgubimo u svijetu punom distrakcija.
Važno je njegovati duhovni dio sebe jer bez unutarnjeg mira teško možemo biti istinski sretni.
Vjerujem da mladi danas tragaju za većim smislom, ali ga često traže na pogrešnim mjestima.
Osobno, nisam dobila sve odgovore, ali sam pronašla nešto puno važnije, mir i vjeru da će odgovori doći u pravo vrijeme”, zaključuje Antonija.
Poruka kolegama: „Odvažite se“
Za kraj, poruke naših sugovornica vjeroučiteljica idu u istom smjeru – možda jednostavne na prvi pogled, ali duboko iskustvene.
„Treba se odvažiti i izaći iz zone komfora“, poručuje Josipa, naglašavajući kako upravo takvi iskoraci donose najveće promjene – i kod učenika i kod nastavnika.
Miranda ističe važnost ponude i otvorenosti: „Mladima treba ponuditi različite putove, različite načine izražavanja i rasta. Na nama je da prepoznamo njihove potrebe i budemo oni koji će im pružiti priliku.“
Danijela dodatno naglašava ono što se kroz cijeli razgovor provlači kao zajednička nit: „Mladi su gladni smisla. Traže prostor u kojem će biti viđeni, saslušani i prihvaćeni.“
A upravo takva iskustva – izvan učionice, ali duboko povezana s odgojem i obrazovanjem – često postaju trenutci koji se pamte i koji oblikuju mlade ljude više nego što mislimo.
Zato se na kraju ne nameće pitanje treba li vjeronauk u školama.
Možda je važnije pitanje – razumijemo li dovoljno što mladi danas traže… i jesmo li im to spremni ponuditi?