Bonton postoji kako bi se ljudi osjećali ugodno, poštovano i dostojanstveno. No, čini se da se u svakodnevici sve više gube one male, ali važne navike koje su nekad bile dio odgoja.
Prema definiciji bonton dolazi iz francuskog jezika, bon ton – dobar ton/način, skup je pravila i normi o uljudnom, pristojnom i društveno prihvatljivom ponašanju. Uči nas kako komunicirati, pozdravljati, odijevati se i ponašati u različitim situacijama, za stolom, u kazalištu, na javnim mjestima, a sve s ciljem iskazivanja poštovanja prema drugima.
Riječ manira dolazi iz njemačkog Manier i francuskog manière, a označava ponašanje svojstveno nekoj osobi, odnosno način na koji se netko ophodi i izražava. Upravo kroz manire bonton postaje vidljiv u praksi – u načinu na koji pozdravljamo, zahvaljujemo, slušamo druge i odnosimo se prema ljudima oko sebe.
Nekada se ustajalo kada netko uđe u prostoriju – posebno u učionicu. Govorilo se “hvala”, “molim”, “izvoli” bez razmišljanja. Otvarala su se vrata drugima, posebno ženama, a starijima se bez pitanja ustupalo mjesto u autobusu ili tramvaju.
Danas često gledamo drugačiju sliku. Slušalice u ušima, pogled u mobitel, bez kontakta, bez riječi.
A možda bismo trebali zastati i razmisliti.
Stariji ljudi često su usamljeni. Djeca se ponekad žale kako im stariji u javnom prijevozu „prigovaraju“ ili pokušavaju započeti razgovor. No, jeste li se zapitali – što ako je to njima jedini razgovor toga dana? Možda im baš taj trenutak znači više nego što možemo zamisliti.
Zato bonton nije skup zastarjelih pravila. On je znak poštovanja, empatije i ljudskosti.
Bonton počinje u malim stvarima
Kucanje prije ulaska u sobu, pristojno ponašanje u restoranu, način na koji razgovaramo s drugima – sve su to detalji koji otkrivaju kakvi smo ljudi.
Ne radi se o pravilima radi pravila. Radi se o tome kakav svijet želimo.
Jer na kraju dana, nije stvar u tome koliko smo uspješni, nego kakav trag ostavljamo u odnosima s drugima.
Možda je vrijeme da vratimo one “male” stvari – jer upravo one čine veliku razliku.
Mali podsjetnik na velike stvari:
- Pozdravljajte – jednostavno „dobar dan“, „bok“ ili „doviđenja“ znak su osnovne kulture i poštovanja prema drugima.
- Ne dolazite nenajavljeni – poštujte tuđe vrijeme i prostor.
- Odložite mobitel dok ste u društvu – osoba ispred vas važnija je od ekrana.
- Ne upadajte u riječ – slušanje je jednako važno kao i govor.
- Ako kasnite, budite nenametljivi – ne ometajte druge i poštujte njihov prostor.
- Ako ste potvrdili dolazak – dođite – poštujte trud domaćina.
- U goste se ne dolazi praznih ruku – mali znak pažnje znači puno.
- U javnom prijevozu budite tihi i obzirni – niste sami.
- Ustupite mjesto starijima, invalidima, trudnicama, majkama s malom djecom – to je minimum poštovanja i znak empatije.
- U kinu utišajte mobitel i ne palite ekran – svjetlo u mraku ometa sve oko vas.
- Do svog mjesta u kinu prolazite okrenuti licem prema ljudima, a ne leđima – to je osnovno pravilo pristojnosti koje mnogi danas zaboravljaju.
- Ne ponašajte se bahato – izbjegavajte glumljenje „frajera“ i psovanje u komunikaciji
- Ne odgovarajte hladno s “ok” – komunikacija je više od jedne riječi.
- Privatne probleme ne iznosite javno – društvene mreže nisu osobni dnevnik.
- Poštujte prostor oko sebe – ne bacajte smeće i ostavite mjesto kakvo ste zatekli.
- Pomozite diskretno – ako netko ima neugodan „problem“, reagirajte nenametljivo i s poštovanjem.
- Koristite „čarobne riječi“ – hvala, molim, molim te, oprosti, izvoli – male riječi koje čine veliku razliku.
Što su tabu teme i zašto ih izbjegavamo?
U svakodnevnoj komunikaciji često zaboravljamo da nisu sve teme jednako „lake“. Postoje takozvane tabu teme – pitanja i razgovori koji zadiru u nečiju privatnost i mogu izazvati nelagodu, osobito među ljudima koji se ne poznaju dobro. To ne znači da su takve teme zabranjene, nego da zahtijevaju osjećaj, bliskost i pravo vrijeme.
Primjerice, razgovor o zdravlju, novcu, politici ili obiteljskim odnosima nekome može biti potpuno bezazlen, dok drugome otvara bolna ili osjetljiva iskustva. Upravo zato bonton nije samo skup pravila, nego i sposobnost da prepoznamo granicu – onu tanku liniju između znatiželje i nepristojnosti.
U tom kontekstu često se spominje izraz „Ahilova peta“. To je nečija slaba točka – nešto što osobu posebno pogađa, čini ranjivom ili joj izaziva nelagodu. Problem je što tuđu Ahilovu petu ne vidimo na prvi pogled. Možemo je dotaknuti slučajno, jednim naizgled bezazlenim pitanjem.
Zato je u komunikaciji važna empatija. Ako primijetimo da se sugovornik povlači, izbjegava odgovor ili mijenja izraz lica, to je znak da smo možda dotaknuli osjetljivo područje. U takvim situacijama nije potrebno inzistirati – dovoljno je promijeniti temu i pokazati razumijevanje.
Izraz „Ahilova peta“ dolazi iz grčke mitologije i priče o junaku Ahilu.
Prema mitu, Ahilova majka, nimfa Tetida, željela je svog sina učiniti neranjivim. Zato ga je kao dijete uronila u rijeku Stiks, koja je imala čudesnu moć zaštite. No, držala ga je za petu – i upravo taj dio tijela ostao je nezaštićen.
Ahil je odrastao u gotovo nepobjedivog ratnika i junaka Trojanskog rata. Međutim, tijekom borbe neprijatelj ga pogađa strijelom upravo u petu – jedino mjesto na kojem je bio ranjiv i on gubi svoj život.
Zato danas kažemo da je nečija „Ahilova peta“ njegova slaba točka – nešto što može dovesti do problema, iako je osoba inače jaka ili uspješna.
Tekst: Silvia Vladić Vrban